Živimo brzo.
Nije to ništa novo. Toliko puta izgovorena rečenica da smo skoro prestali da obraćamo pažnju na nju.
Ali koliko smo zaista svjesni koliko brzo živimo?
Ponekad to shvatiš na proslavi 20 godina mature, kada se okreneš i zapitaš gdje su nestale dvije decenije.
A ponekad te nešto uspori. Zaustavi. Natjera da otvoriš oči.
Kad završiš u bolničkom krevetu, shvatiš koliko malo brineš o sebi. O zdravlju. O vremenu koje imaš. O kvalitetu života.
Uvijek mi je bilo smiješno kada stariji kažu:
„Shvatićeš kad ostariš.“
Ili kada pričaju kako na naplatu dođu bose noge, mokra kosa i sve one stvari kojima smo se uglavnom rugali.A onda jednog dana shvatiš da nijesu baš sve pričali bez razloga.
Ovu kolumnu pišem iz bolničkog kreveta.
Ne znam da li je do bolničkih zidova, tišine između vizita ili činjenice da prvi put poslije dugo vremena nemam gdje da žurim. Ali upravo ovdje čovjek najjasnije vidi šta mu je zaista važno.
A to je, čini mi se, idealno mjesto za duboke misli.
Tu odjednom imaš vremena za sve ono za šta ga ranije nijesi imao.
Za smisao života.
Za preispitivanje.
Za ono što si postigao.
Za ono što si proživio.
Ali još više za ono što nijesi.
I vrijeme stane.
Odjednom više ne trčiš. Ne žuriš. Ne odgovaraš na poruke istom brzinom. Ne planiraš deset stvari unaprijed.
Vrijeme stane.
I tek kad staneš, shvatiš koliko si dugo živio kao da uvijek imaš vremena.
I onda se osvrneš.
Vidiš koliko si se nervirao zbog gluposti. Koliko su neke jučerašnje katastrofe danas potpuno nebitne.
Shvatiš da će i sjutra doći neki novi problem.
I prekosjutra.
I onog dana poslije toga.
Većina tih problema je rješiva. Dnevna. Prolazna.
Ali im ipak dozvolimo da nam pokvare raspoloženje, dan, nekad i mnogo više od toga.
E u bolničkom krevetu nema toga.
Tu prvo razmišljaš da preživiš.
A onda da živiš.
Tu se kaješ zbog glupih nervoza. Zbog vremena potrošenog na nebitne ljude i nebitne stvari.
Tu shvatiš da posao može i bez tebe.
Da će mejl sačekati.
Da će se sastanak održati.
Da će neko drugi završiti ono što si mislio da samo ti možeš.
I da zdravlje zaista treba da bude na prvom mjestu.
Tek kad staneš, shvatiš da većina stvari koje su juče djelovale hitno danas mogu da sačekaju.
Jer ako se ti ne zaustaviš, nešto drugo će te zaustaviti.
A najčešće je to upravo zdravlje.
Tek kad staneš, shvatiš da zdravlje nije nešto čime treba da se bavimo tek kada ga izgubimo.
Ali ima nas „prokletih“ koji će zastati, zapitati se, možda čak i donijeti neke važne odluke.
Počećemo više da brinemo o sebi.
Manje da se nerviramo.
Više da uživamo u vremenu sa porodicom i prijateljima.
Više da odmaramo.
Više da živimo.
I onda, čim bude bolje, čim se vratimo svakodnevici, poslu i obavezama, polako nastavimo po starom.
Kao da ništa nijesmo naučili.
I tako iznova.
Jer iako smo možda bili dobri đaci u školi, mnogi od nas nijesu baš najbolji učenici u životnoj školi.
Problem je što nam život iste lekcije ponavlja više puta.
A mi ih uporno učimo iz početka. 😀