Naš sugrađanin Bojan Stijović, scenarista i reditelj kratkog igranog filma „Peloid’’, filma koji je na festivalu u Novom Sadu osvojio nagradu za najbolji kratkometražni film. ,,Peloid” je takođe bio u takmičarskim programima mnogih prestižnih festivala.
Bojanova priča o radu na ovom filmu, o radu na filmu uopšte, o tome kako doći do finansijskih sredstava da bi se film snimio, odabiru glumaca i drugim zanimljivim stvarima iz svijeta filma, pročitajte u nastavku.
Scenarista ste i reditelj kratkog igranog filma „Peloid’’. Možete li nam reći nešto više o samom filmu i radu na njemu?
“Peloid je najjednostavnije rečeno priča o ponovnom uspostavljanju ni malo jednostavnog odnosa između oca i sina. Ipak, arhetipski odnos koji donosi i generacijski sukob, iskoristio sam da ispričam priču i o potrebi za komunikacijom i utjehom, kao i o poziciji umjetnika na našim prostorima koji su često prinuđeni na kompromise. Rad na kratkom filmu je specifičan, zato što je kratki film vremenski ograničen i to može biti problem, jer pokušavate da kompresujete rediteljsku viziju i priču u date okvire. Međutim, sa druge strane kratki film je jako zanimljiv medij za ljude koji su na početku karijere. Predstavlja neku vrstu testa koliko ste ovladali filmskim jezikom. Njegova svrsishodnost ogleda se u mogućnosti da mladi reditelji usavrše zanat, ekperimentišu, definišu ili probaju da definišu svoj stil, pogriješe, nauče na greškama, dobiju nevjerovatno iskustvo i sve to iskoriste kasnije kao važnu lekciju u stvaranju dugometražnog filma. Takođe, veoma je bitno da nađete nekoga ko će razumjeti vaše potrebe kao reditelja i stvoriti vam uslove da snimite jedan takav film. Moja saradnja sa produkcijskom kućom Artikulacija film je bila izuzetna i zaista sam se osjećao zaštićeno i nisam razmišljao o stvarima koje se ne tiču mog stvaralaštva. Ukoliko se poklope sve te stvari sam proces stvaranja filma je lagodniji i atmosfera na setu prirodnija i funkcionalnija”.
Na festivalu Filmski Front u Novom Sadu “Peloid” je osvojio nagradu za najbolji kratkometražni film. Takođe, bio je u takmičarskom programu prestižnog Sarajevo film festivala, Zagreb film festivala, Trieste film festivala i drugim festivalima u regionu i Evropi. Kako ste zadovolji prijemom Vašeg filma?
“Zadovoljan sam, posebno iz razloga sto mnogo ljudi ima priliku da pogleda film i to na mjestima koja baštine kulturu gledanja filmova. U Zagrebu je to nedavno bio slučaj gdje ljudi sjede na podu samo da bi pogledali filmove iz takmičarskog programa. Takve stvari su izvrsne i Peloid uspijeva da nađe svoj put do takvih mjesta. Uskoro će se pojaviti na još nekim festivalima i to predstavlja dokaz meni i ekipi filma da smo uradili dobru stvar”.
Kao svoj diplomski rad snimili ste i kratki igrani film “Martin”, da li nam možete reći nešto više i o ovom filmu?
“U pitanju je jedan neobičan film u kojem sam želio da ekperimentišem, posebno u domenu stila i nekih specificnosti filmskog jezika koje sam želio da uspostavim. Film se bavi narušenim odnosom muža i žene i nepovjerenjem koje se javlja kada muž posumnja da žena ima ljubavnika”.
Da li je u Crnoj Gori teško doći do novca potrebnog za snimanje filma?
“Zavisi od uloženog truda i kvaliteta projekta koji želite da realizujete. Ukoliko radite sa kreativnim ljudima, sposobnim producentima i ljudima koji su profesionalci velike su šanse da se dođe do nekih sredstava koja možda nisu dovoljna za realizaciju cjelokupnog filma, ali mogu biti dobra osnova za dalje. Osnivanjem filmskog centra stvorili su se jednaki uslovi za sve i konkursi su dobro osmišljeni tako da je to solidna osnova za sve mlade filmadžije. Naravno, ovdje govorim o mogućnostima koje se ne mogu porediti sa uslovima u razvijenijim zemljama gdje su sredstva i budžeti za kinematografiju mnogostruko veći od naših, ali smatram da nekada nije toliko važna količina novca koju dobijete, već način na koji taj novac iskoristite”.
Koliko je teško odabrati dobru glumačku ekipu?
“Odabir glumaca koji tumače likove u mojim filmovima predstavlja proces koji se dešava intuitivno. U slučaju Peloida prosto sam osjećao da je to tako, da ce neka dva čovjeka biti u dobroj komunikaciji i da će iz njihove korelacije biti stvorena jedna čvrsta cjelina. Ne bih znao dati bolje obješnjenje od ovoga, jer nema nikakvih pravila ili garancija da je izbor koji sam napravio idealan. Zato je rad sa glumcem jedan od najzanimljivijih segmenata u filmskoj umjetnosti”.
Da li bi izdvojili nekog od glumaca sa kojima ste do sada radili?
“Imao sam priliku da radim sa profesionalnim glumcima i naturčicima i izdvajam to kao najbolje iskustvo koje sam dobio radeći na kratkim filmovima. Bilo je zadovoljstvo sarađivati sa njima. Ako moram nekog da izdvojim onda je to Janko Popović Volarić koji je svojim ponašanjem, profesionalizmom i dobronamjernošću zaslužio moje poštovanje i nadam se da ćemo opet sarađivati”.
Da li imate profesionalnog uzora?
“Imam mnogo uzora od kojih učim i koji su mi pomogli da definišem sopstveni stil. Alfred Hičkok je izvršio veliki uticaj na mene. Zahvaljujući čitanju o njegovom načinu rada, gledanju i analiziranju njegovih filmova shvatio sam koliko je film kompleksna i zahtjevna umjetnost i da reditelj svakom detalju mora posvetiti jednaku pažnju i posvećenost”.
Koje filmove privatno gledate?
“Gledam najrazličitije filmove iz svih krajeva svijeta. Tako i posmatram filmsku umjetnost, kao prostor ideja i emocija koji nadilazi ograničenja jezika, žanra ili bilo kakve druge odrednice. Za mene je film prostor apsolutne slobode. Američki film 70ih godina je nešto čemu sam trenutno posvećen. Hal Ešbi, Pol Mazurski, Bob Rafelson, Piter Bogdanovič, Vilijam Fridin neki su od autora u čijim filmovima trenutno uživam”.
Koje filmove bi preporučili da se moraju odgledati?
“Potrudiću se da izdvojim nekoliko naslova iako je lista filmova koje smatram obaveznim mnogo duža. “Where is My Friend’s House?” – Abas Kijarostami, “Summer of 42” – Robert Maligan, “Sunset Boulevard” – Bili Vajdler, “The Dead“ – Džon Hjuston, “Solaris“ – Andrej Tarkovski, “The Grapes of Wrath“ – Džon Ford, “Vertigo“ – Alfred Hičkok, “The Night of the Hunter“ – Čarls Luton, “Breaking the Waves“ – Lars von Trir, “The Swimmer“ – Frenk Peri, “Mulholland drive“ – Dejvid Linč, “Happiness“ – Tod Solondz”.
Zbog čega ste se odlučili za režiju kao poziv?
“Ljubav prema filmu se stvorila još u ranom djetinjsvtu. Kako su godine prolazile tako je rasla radoznalost. Želio sam saznati i naučiti kako se stvara film, svijet pokretne slike u kojem se prepliću različite umjetnosti u cilju stvaranja nove vrijednosti. Gledao sam mnogo filmova i čitao knjige o filmu. Znao sam da je specifična profesija i da je potrebno određeno životno iskustvo prije nego počnem sa studijama režije. Pored kreativnog segmenta režije postoji i prostor u kojem usavršavate neke druge sposobnosti kao što su međuljudski odnosi, organizacione vještine, poznavanje tehnike i tehnologije proizvodnje filma, liderstvo, psihologija (posebno kada je rad sa glumcima u pitanju) i td. Sve to čini rediteljski posao jako zanimljivim i dinamičnim”.
Koliko su Beranci talentovani za scenske umjetnosti ili vizuelne?
“Poznajem mnogo ljudi iz Berana koji se bave muzikom, slikarstvom, književnošću, pozorištem i ostalim umjetnostima i uspješni su u tome. Ovaj prostor je i u prošlosti bio poznat po talentovanim ljudima. Nadam se da će i u budućnosti biti tako”.
Kojeg stranog glumca i glumicu ili našeg bi voljeli da vidite u svom filmu?
“Maheršala Ali, Vilijem Defo, Hoakin Finiks, Vigo Mortensen, Patriša Arket, Džesika Čestejn neka su od glumačkih imena sa kojima bih volio da sarađujem”.
Omiljeno mjesto u Beranama?
“Jasikovac. Spomenik i prirodu koja ga okružuje uvijek sam smatrao posebnim. Takođe, odličan je prostor za rekreativno trčanje i vježbanje u prirodi”.
Poruka mladim Berancima?
“Da se bave onim što vole, jer će na taj način biti zadovoljni sobom”.
