Pisma i razglednice su nas zbližavali. Preko njih su stizale najrazličitije poruke: ljubav, iskrena briga za najdraže, želje za uspijeh, zdravlje ili samo informacije. Vodilo se računa o svakoj riječi, pa i o rukopisu, za koji današnji profesori tvrde da je užasno loš. Da li to znači da smo prelaskom na druge vidove komuniciranja zaboravili da pišemo?
Razglednice, čestitke i pisma skoro pa su i zaboravljeni, rijetko ko ih šalje, ali svi ih pamte i čuvaju kao najljepši suvenir. Pitali smo sugrađane da li ih šalju, koliko im znače i koliko se vrednuju u današnje vrijeme.
„Lično ja ne šaljem čestitke i pisma, ali pouzdano znam, jer mi je u opisu posla, da se to rijetko dešava. Prije četiri godine sam nosio baš dosta razglednica, čestitki i pisama, ali kako godine odmiču sve ih je manje, skoro da ih i nema. Smatram da je pojavom „olakšane komunikacije“ sve izgubilo svoju vrijednost“, kazao je Andrija.
Takođe, ni Ana, kako kaže, ne uspijeva često da posjećuje pošte, a ni poštar nju.
„Ne šaljem ni čestitke ni pisma, zbog svog brzog načina života. Nemam puno vremena za to, a i danas se ne koriste ovi vidovi komunikacije, zbog prečestog učešća interneta i društvenih mreža, koji olakšavaju i ubrzavaju komunikaciju“, rekla je Ana.
Dobri, stari način komunikacije, kako je rekla Svetlana, predstavlja promjenu u vrijeme kad se sve manje-više obavlja jednim klikom.
„Ljudi koji primaju čestitke osjećaju se posebno, znaju da je nekom zaista stalo do njih. Šaljem ih dragim ljudima za praznike ili neke posebne dane. Daju posebnu draž i svi se tome obraduju“, istakla je ona.
Za Jelenu, stariju ženu, pisma su sinonim za neke davno prošle dane, kada su vrijednosti bile istančane i vrednovala se ta jedina, poštanska komunikacija.
„Sjećam se da smo se svi veselili poštaru pred praznike, jer smo znali da stiže poklon iz daleke Amerike, a da vam ne pričam kolika je radost bila kad nenadano dobijemo neko pismo ili razglednicu. Ali ne pamtim kad je poslednji put nešto stiglo na kućnu adresu, sem računa i poziva za glasanje“, kroz smijeh je kazala Jelena.
Da ipak postoje čuvari tradicije, svjedok je i mladi Nikola, kome su pisma posebno draga i koji čuva svako dobijeno.
„Baš je lijepo dobiti pismo, čestitku ili razglednicu. Osjećaj je neopisiv, meni mnogo znače, a dokaz za to su sva sačuvana pisma koja sam u životu dobio. Obzirom da imam dosta rodbine u inostranstvu, volim s vremena na vrijeme da ih iznenadim i pošaljem im sliku ili pismo“, ponosno je kazao.
Svjesni su i koliko mladi rijetko praktikuju da pišu na papru ili posjete poštu, jer kako kažu, sve je prebačeno u virtuelni svijet.
„Taj zaboravljeni trend obožavam, tako da drage osobe volim da obradujem pismom ili čestitkom, nekad i bez povoda. Međutim, smatram da mladi ne cijene dovoljno vrijednost pisanog slova“, istakla je Marijana.
Starija generacija pamti kako kažu to neko ljepše vrijeme kada nije bilo dopisivanja sa suprotnim polom, nego pismima.
“Nije bilo tada ovog muvanja preko poruka nego smo slali pisma i tako zvali na igranke. Bilo je to lijepo vrijeme kojeg se uvijek rado sjetim”, kazao nam je Mirko.
Čekala se i subota kad će doći poštar sa velikom crnom torbom punom čestitki i pisama.
“Kod nas je poštar dolazio subotom i donosio nam pisma, razglednice i čestitke. Sa radošću smo ga dočekivali i taj trenutak kada se okupimo i čitamo je nešto najljepše bilo. Sad je to sve drugačije, zaboravila sam kad sam poslednji put dobila ili poslala pismo ili čestitku”, zaključuje Nataša.