Kada je 1958. iz Andrijevice pošao u Kopar na dvonedjeljni odmor Aleksandar Vuković nije ni sanjao da će ga život odvesti u sasvim neplaniranom smjeru sve do starog gradskog jezgra i titule najstarijeg obućara u Sloveniji. Ovaj Crnogorac zanat ima u malom prstu i srcu, a sa 89. godina ne razmišlja o penziji. Razlog nisu nagrade, priznanja, kojih je bilo mnogo, već ogromna ljubav prema poslu i ljudima koje usrećuje svojim radom, piše portal Pobjeda.
Vuković je 1947. godine završio obuku za obućara, nakon čega ga je dočekao poziv za vojsku. Povratak iz vojske značio je neizvjesnost i potragu za profesionalnim ostvarenjem.
“Kad sam došao iz vojske, nije bilo posla, konkurisao sam na više mjesta i svi su me odbili. Išao sam na razgovor za posao u građevinsku firmu u Nikšiću. Kada su me ugledali sređenog, prokomentarisali su da nisam za lopatu. Bio sam uporan, pokušao sam ponovo uz riječi: “Zaposlite me i vidjećete jesam li za lopatu i pijuk”. Tako sam dobio prvi angažman – započinje za RTV Slovenija priču Aleksandar, dodajući da se oprobao i kao radnik hidroelektrane, dobavljač, rukovodilac kantine, da bi se na kraju vratio svojoj prvoj ljubavi”.
Povratak u obućarske vode desio se nakon jednog poziva iz crnogorske policije kojoj je bio potreban znalac koji će napraviti čizme i cipele za njihove službenike. Angažovan je u radionici u Andrijevici, tu je ispekao zanat, a onda je davne 1954. godine uslijedila posjeta njegove tetke i teče iz Kopra koja će se ispostaviti prekretnicom za Aleksandrov život.
Pozvali su ga da provede odmor u Kopru i tako je Aleksandar sa malim koferom otišao na slovenačku obalu. Plan je bio da nakon odmora produži za Beograd kako bi otvorio novo poglavlje u čuvenoj beogradskoj fabrici obuće Petar Velebit, ali sudbina je imala druge planove za njega. Došao je u Kopar i ostao tu cio svoj životni vijek.
“Majstor koji je radio u ovoj radionici bio je veliki prijatelj moje tetke i pozvao me je da radim kod njega kao pripravnik. Bilo mi je primamljivo da zaradim džeparac u drugoj državi, tako da sam pristao”, kaže vrsni zanatlija.
Aleksandar je svojim znanjem toliko impresionirao obućara da je, u dogovoru sa tetkom, sakrio dokumenta da ne bi otišao u Beograd. Brzo se navikao na život u Kopru, naporno je radio, a onda je stigla nova primamljiva ponuda.
U našu radionicu došao je obućar koji je pitao moga šefa da li poznaje mladu osobu koju bi preporučio da vodi njegovu radionicu u Šmarju. Poslušao sam savjet svog šefa i tetke i krenuo dalje. Novac koji sam zaradio čuvala je tetka tako da sam razmišljao i da kupim radionicu. Međutim, cijena je bila previsoka pa sam poručio vlasniku: “Slušaj, Džone, ako ćeš pomoći siromašnom čovjeku, pomozi mu sada, nemam toliko novca koliko tražite.” Majstor je popustio, spustio cijenu, a ja sam tako dobio svoju radionicu – prisjeća se ovaj Crnogorac.
U Šmarju je ostao dvije i po godine, a za to vrijeme se zaljubio se u svoju mušteriju, sa kojom ima četvoro djece tri ćerke i sina. Posao je cvjetao, novca nije nedostajalo, čak ga je čuvao u čarapama.
“Toliko sam zarađivao da sam u jednom momentu prestao da brojim pare. Imao sam puno posla, previše, nisam mogao sve da radim sam, pa sam angažovao radnike. I pored brojnih obaveza, stigao sam da radim sa kolegama u Bujama, Umagu, Izoli”, prepričava svoj životni put najstariji obućar u Sloveniji.
Dobar profit ostvario je i kupovinom radionice u Župančičevoj ulici u srcu starog Kopra “Čevljar-Calzolaio”, gdje i danas radi. Većinu svog vremena proveo je radeći i obrazujući se, razvijajući posao prodavnicama, praveći ortopedsku obuću, koja je bila lakša i mekša od one u Ortopedskom centru Soča.
“Slali su kupce kod mene, radio sam za klijente od Zagreba do Dubrovnika, slao cipele u Francusku, Kanadu, a kreirao sam i obuću za brend Kameleoni – jednostavno osvajao sam tržište”, prisjeća se Aleksandar.
Kafa se pije sat vremena
Pa, iako je ovaj zanat u izumiranju, za Aleksandra nema zime ima svoje stalne klijente i posla nikada ne fali.
“Ako želite biti uspješan zanatlija, morate biti kvalitetni i disciplinovani, a kupci će vas sami naći”, ističe Aleksandar, negirajući stereotipe o lijenim Crnogorcima.
“Crnogorci nijesu tako lijeni kako ih inače opisuju, to možete zaključiti iz mog primjera. Ali, kada piju kafu, ostavite ih na miru kafa se pije sat vremena, polako”, kazao je kroz osmijeh šarmantni obućar.
Odlikovan je nekoliko puta za kvalitetan i posvećen rad, ali mu priznanja ne znače koliko zadovoljstvo mušterija i kupaca.
“Za mene je najveća nagrada kada vidim zadovoljnog čovjeka i volio bih kad odem da me se ljudi sjećaju po dobru”, kaže on.
Poručuje da cipele treba poštovati jer cijelo tijelo počiva na njima.
Muškarac je rekao svojoj ženi: “Volim te kao staru cipelu”. Jadna žena je počela da plače, razbija tanjire, a onda joj je muž objasnio: “Znaš li šta znači stara cipela? Ona je sinonim za udubnost, to je ono što mi ti pružaš cijelog života”. Tako da, ako vam neko kaže da vas voli poput stare cipele, to je kompliment, a ne uvreda – zaključuje svoju inspirativnu nejverovatnu životnu priču Aleksandar Vuković.
Foto: Pobjeda