Sveti Sava nije osim što je svetac dobre naravi, on je važi i za velikg dobročinitelja. Darovao je ljudima mnoga znanja i vještine, mnoga materijalna i duhovna dobra..
U znak zahvalnosti, u narodu je ponikao običaj da se 27. januara na dan na Savin dan mijesi pecivo od bijelog pšeničnog brašna koje se nosi u crkvu i tamo dijeli djeci. Ovaj običaj nije vezan za crkvene kanone, nastao je davno ali u nekim mjestima zadržao se i do danas.
Jedna od narodnih legendi kaže vide Sava kako se ljudi muče da samelju/istucaju žito, pa riješi da im olakša. Napravi svetac vodenicu, ali mu je za “punjenje” trebala đavolja pomoć. Đavo je tražio naknadu – da jedan dan vodenica bude njegova, da bude ortak. Sava mu dade Badnji dan, kad se obično i rijeke smrznu. Otad vodeničari na taj dan ne melju, a zahvalan narod na Savindan pravi pecivo od bijelog brašna.
Mnogi narodni običaji oko Svetog Save vezani su za stoku i za strah od vukova.
Stoka se pred Savindan nije smjela tjerati u šumu zbog straha od vukova, jer bi to za nju bilo pogubno, a tih dana se ništa nije radilo sječivom, pa britve nisu otvarane da bi vucima čeljusti ostale sklopljene. Žene nisu smjele ništa da boje u crveno da vuci ne bi klali stoku.
Da bi umolili sveca da vukove okrene od njihovog stada, Sveti Sava se u mnogim krajevima proslavlja veoma svečano, posle sedmodnevog posta.
Među narodnim vjerovanjima je i to da “ako na Svetog Savu grmi, desiće se nešto sudbinsko”.
Vjeruje se da gdje Sava dotakne štapom kamen, tu se pojavljuje izvor sa ljekovitom vodom. Otuda brojni ljekoviti izvori sa njegovim imenom.
Ο Savindanu ne samo da se ne rade teži poslovi, već u nekim krajevima se ne radi ništa, a negde čak poste cijelu sedmicu prije Savindana.