Srpska pravoslavna crkva obilježava praznik posvećen Svetim mučenicima Sergiju i Vakhu koji je u narodu poznatriji kao Srđevdan.
Sudeći prema broju crkava Sveti Sergija i Vakha u primorju i zaleđu južnog Jadrana, Srđevdan je u srednjem vijeku bio rasprostranjen praznik, sa vjerovatno znatnim učešćem stanovništva u obilježavanju te krsne slave.
Poslije cvjetanja ovog kulta u Siriji od 4. do 7. vijeka, prostor zapadnog Balkana predstavljao je region sa snažnim uporištem kulta Sv. Sergija i Vakha tokom većeg dijela srednjeg vijeka.
Poštovanje kulta Sv. Sergija i Vakha ostalo je i dalje zastupljeno u svojoj postojbini, među hrišćanima Sirije i Libana.
Stari je običaj da se na taj dan za ukrašavanje koriste palmine grančice. Na drugim prostorima Bliskog istoka, usljed vjekovne dominacije islama, njihov kult je zamro kako je nestajalo hrišćanskog stanovništva, pa je većina nekadašnjih crkava pretvorena u džamije. Prevlast druge religije nije izbrisala prastare narodne običaje, pa Sv. Sergija pustinjski nomadi i danas smatraju svojim zaštitnikom.
Usljed ubrzanih i čestih migracija stanovništva u 19. i 20. vijeku današnje stanovništvo sa Srđevdanom kao svojom krsnom slavom razbacano je širom prostora Balkana, i u većini slučajeva to su pojedinačne porodice, koje su se tokom vremena odvojile od svojih rodova.
Danas je Srđevdan jedna od manjih slava na prostorima Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, djelova Hrvatske.
Slava se obilježava 20. oktobra, odnosno 7. po julijanskom kalendaru, sa obaveznim paljenjem slavske svijeće i pravljanjem slavskog kolača.
Srđevdan pripada slavama za koje se priprema mrsna hrana, izuzev ako srijeda ili petak nisu dani slave. Svaka kuća koja slavi Srđevdan morala bi da ima ikonu Sv. Sergija i Vakha.
Zemljoradnici (ratari) naročito paze da na Srđevdan ne izlaze sa volovima u polja, jer na taj dan ne valja orati. Vjeruje se da na taj dan i divlje zvijeri bivaju pitome i krotke.
Predanje kazuje da Sveti Srđa, na svoj dan,obilazi sve opančare, obućare i sa njima proslavlja, odnosno praznuje.