Danas se slavi uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog, a pred njegovim moštima mnogi su uspjeli da se izliječe. Većina vjernika ne izgovara njegovo ime bez ‘Slava mu i milost’.
Sveti Vasilije rođen je u selu Mrkonjić, u Popovom polju, 28. decembra 1610. godine. Na rođenju je dobio ime Stojan. Živio je u siromašnoj porodici sa ocem Petrom i majkom Anastasijom Jovanović. Iako su bili siromašni, Jovanovići su važili za pobožnu porodicu koja redovno posjećuje sva bogosluženja. Kao mladić, Sveti Vasilije je boravio u manastiru Vavedenje Presvete Bogorodice u Zavali. U to vrijeme, obrazovanje se moglo steći samo u manastirima. Pošto mu se dopao život u manastiru, odlučio je da se zamonaši. Iz manastira Zavala otišao je u manastir Tvrdoš i tu se zamonašio. Dobio je monaško ime Vasilije, po uzoru na Svetog Vasilija Velikog. Nedugo po zamonašenju otišao je u Crnu Goru kod cetinjskog mitropolita Mardarija, ali je ubrzo došlo do sukoba, zbog koga je Vasilije morao da napusti Crnu Goru. Povod sukoba je bio ukazivanje mitropolitu Mardariju na opasnost od jezuitskih svještenika, koje je poslao Papa sa ciljem da narod koji je bio u teškom položaju preobrati iz pravoslavlja u rimokatoličku vjeru, ali se mitropolit Mardarije oglušio na upozorenje jer nije želio da se suprotstavlja rimskim izaslanicima. Zbog borbe protiv unijata, mladi Vasilije je bio poštovan i cijenjen u narodu, ali mitropolit Maradarije ga je protjerao sa Cetinja, što je naišlo na osudu i protivljenje u narodu. Ne želeći da nastavi sukobe sa Crkvom, vratio se u manastir Tvrdoš. Pomagao je ljudima koji su živjeli pod turskim ropstvom i zbog svojih djela koja je činio i načina na koji je živio, narod ga je poredio sa Svetim Savom. Zbog svega toga bio je trn u oku Turaka, pa je morao da pobjegne u Rusiju. Poslije nekog vremena vratio se iz Rusije sa hranom i novcem koji je prikupio dok je bio u bjekstvu i podijelio ga sa narodom. Potom odlazi na Svetu Goru gdje provodi godinu dana kako bi se dodatno obrazovao i produhovio. Po povratku sa Svete Gore, Vasilije je postavljen za mitropolita onogoškog, sa sjedištem u Onogoštu (Nikšić). U to vrijeme Turci su počeli još više da muče i pljačkaju srpski narod, pa je Vasilije morao da se skloni i pod planinom Zagaračom napravio je keliju gdje je živio i molio se. Predloženo mu je bilo da se prebaci u manastir Ostrog, koji je bio dobro utvrđen i sklonjen daleko od puta, kako Turci ne bi mogli da upadnu. Pošto je konačno dočekao da u miru vodi svoju mitropoliju, uspio je da proširi bratstvo manastira Ostrog i obnovi nekoliko crkava. Upokojio se 29. aprila 1671. godine u svojoj keliji iznad ostroške isposnice. Iz stijene pored koje se upokojio kasnije je izrasla jedna vinova loza iako u stijeni nema ni malo zemlje. Ubrzo poslije njegove smrti, ljudi su počeli da dolaze na njegov grob kako bi se iscijelili i našli utjehu. Bio je smatran za svetitelja još tokom života, a kako je vrijeme odmicalo poslije njegove smrti, kult je sve više i više jačao.