Književnica Dijana Tiganj je rođena 06.02. 1995. godine u Prizrenu na Kosovu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Završila je Filološki fakultet, Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književosti, a i magistar je nauke o književnosti.
Kaže da joj je uvijek nezgodno govoriti o svojim vrlinama, lakše je ostaviti drugima da to procijene, ali navodi upornost, strpljivost i tvrdoglavost. Doduše, tvrdoglavost joj je je i mana istovremeno jer često u njoj pretjera, a pored nje i brzopletost.
Do sada je objavila zbirku poezije “Ulica starih koraka” 2012. godine i roman “A vrijeme ide dalje” 2015. godine. Sada je u pripremi još jedna zbirka poezije.
Za naš portal govori pisanju, inspiraciji, knjigama, planovima…
Zašto baš pisanje?
Često sam razmišljala i sama o ovom pitanju – zašto baš pisanje? A onda sam shvatila da nijesam ja odabrala pisanje, već je ono odabralo mene. Rodila sam se sa tim poklonom od Boga i od najranijih sjećanja imala sam naklonost prema knjigama. Tu često citiram Tomasa Mana koji navodi da književnost nije dar nego prokletstvo koje se osjeća još u najranijem djetinjstvu kada se već vidi da na drugačiji način gledate stvarnost u odnosu na vaše vršnjake. To se i meni desilo. Kada bih slušala bajke, uvijek sam u mašti smišljala šta se dešavalo nakon onog “Živjeli su srećno do kraja života”. A sa školskim danima i prvim školskim sastavima, i drugi su shvatili da posjedujem taj talenat.
Kako vi doživljavate pisanje?
Za mene je pisati isto što i živjeti, disati. Neodvojivo je od mog bića. To prosto proističe iz moje duše, to su samo redukovane moje misli, moji naleti inspiracije. Ja svijet posmatram očima pjesnika, pisca, pa i moj način izražavanja često je u literarnom duhu. Neki meni bliski ljudi često navode da i u običnoj, neformalnoj komunikaciji moje izražavanje je pjesničko. Pisanje doživljavam kao ispoljavanje sopstevnosti.
Kada ste počeli da se bavite pisanjem?
Pisanjem sam se počela baviti u ranom periodu djetinjstva. Naime, sa deset godina sam napisala prvu pjesmu. Bila je to pjesma o proljeću i leptirićima. Kasnije, u periodu puberteta, odnosno srednje škole, svoje dileme, refleksije, strahove i emocije pretočila sam u stihove i tada je nastala moja prva zbirka poezije.
Koliko je isplativo baviti se tom profesijom, a s druge strane koliko ulaganja sve to iziskuje?
Književnost nije profesija u kojoj ćete zaraditi i steći bogatstvo, bar ne u Crnoj Gori. Nažalost, pisanje je ovdje više hobi nego što je profesija. Čitalačka kultura nije dovoljno razvijena, kao ni izdavaštvo, pa se od objavljivanja i prodaje knjiga ne zarađuje previše. S druge strane, potrebno je mnogo ulaganja. Mada, iako nije isplativo s materijalne strane, s duhovne jeste svakako. Sva ulaganja se isplate onog trenutka kada vidite svoju knjigu na policama knjižara ili u rukama čitalaca, a pogotovo kada dobijete pozitivne reakcije. To je dovoljna satisfakcija.
Pišete poeziju i prozu? Šta Vam je milije?
Pišem i prozu i poeziju. Kao što sam već rekla, moj literarni početak bio je vezan za poeziju. Kasnije, u 20. godini objavila sam roman što je bio hrabar korak. U posljednje vrijeme svoje pisanje usmjerila sam ka pisanju ozbiljnije poezije u odnosu na onu koju sam pisala u srednjoškolskom periodu. Jednostavno, kao zrelija ličnost, ali i autor, želim da svoj pjesnički izraz redukujem i da stvorim ozbiljnije pjesme koje će čitaoce navesti na razmišljanje, osim što će im pružiti užitak tokom čitanja. A na pitanje šta mi je milije, ne mogu dati odgovor. Sve zavisi do trenutka inspiracije, teme ili jednostavno pjesničkog osjećaja za izbor medija koji je u tom trenutku pogodiniji.
Gdje nalazite inspiraciju?
Inspiraciju pronalazim svuda oko sebe i u sebi. Prije svega, u sopstvenim osjećanjima, emocijama, razmišljanjima, ali i u stvarnosti oko sebe, u ljudima, životnim pričama koje čujem, vidim. U posljednje vrijeme pišem djela socijalne tematike gdje mi je cilj da postavim pitanja društvu o pojavama koje svakodnevno vidimo, a ne primjećujemo, o kojima ne govorimo, o tabu temama. Posebno me inspiriše i muzika, dok slušam melodiju, u glavi stvorim jedan svijet i to pretvorim u tekst.
Izdali ste knjige i zbirke. Koje?
Objavila sam zbirku poezije “Ulica starih koraka” 2012. godine i roman “A vrijeme ide dalje” 2015. godine. Sada je u pripremi još jedna zbirka poezije.
Koliko je Vama potrebno vremena za stavranje nekog djela?
Pisanje zavisi od inspiracije, to je nešto što se ne može kontrolisati. Sam stvaralački proces ne traje dugo, bar ne kod mene. Ali tema o kojoj želim pisati nekada me muči i danima, pa i mjesecima, odnosno o njoj znam razmišljati često duži vremenski period. To je prvi korak u stvaralačkom procesu. Na primjer, priču koja je osnova mog romana sam smislila dvije godine prije nego sam napisala djelo, a jedna pjesma me “mučila” skoro tri mjesaca prije nego sam sjela i zapisala je. S druge strane, nekada u trenutku napišem pjesmu. Što se objavljivanja djela tiče, to već traje duže, po nekoliko mjeseci.
Najveći uspjeh do sada?
Moj najveći uspjeh do sada je moj magistarski rad “Interkulturalni prostori u romanu “Bihorci” Ćamila Sijarića” jer sam na taj način doprinijela promociji književnosti mog zavičaja, ali i uspjela da na jedan poseban način kritički sagledam to djelo i otkrijem nove poglede i aspekte. Posebno bih istakla i takmičenje “Mili dueli” na kom sam ušla u izbor 100 najboljih autora u konkurenciji od skoro 800 autora širom svijeta.
Najveća podrška?
Moja najveća podrška od prvog dana je moja porodica. Oni su moj vjetar u leđa i ono znog čega grabim naprijed čak i kada sam na rubu odustajanja. Zbog njih vjerujem u sebe. Osim porodice, tu su i moji prijatelji koji dijele moje uspjehe i padove.
Ima li perspektive na našem podneblju za umjetnike?
Kao što već rekoh u nekom od prethodnih odgovora, književnost, ali ni umjetnost, nije nešto što je isplativo ovdje. Ipak, ja se nadam da će se ljudi u budućnosti vratiti istinskim vrijednostima i naučiti da cijene umjetnost jer ona je ono što oplemenjuje naš život, boji svakodnevnicu. Umjetnost je sredstvo kojim se borimo da u ovom vremenu brzog tehnološkog napretka zadržimo svoju prirodu, humanost, svoju bit.
Šta treba da posjeduje onaj koji želi da se bavi pisanjem?
Talenat, prije svega, a zatim i želju za radom i upornost. Pisanje nije nešto što se može tek tako naučiti, ali jeste nešto što se može razvijati i nadograđivati vježbanjem, čitanjem. Onaj ko želi da piše prije svega treba dobro da posmatra svijet oko sebe, da osjeti ono što može biti tema za pisanje, materijal za stvaranje, da u onom običnom otkrije iskru koju će oblikovati u nešto unikatno, posebno. Osim toga, mora posjedovati i vjeru u sebe jer nekada vaše djelo ne dobije očekivanu kritiku. Tada je važno da produktivno djelujete i iskoristite to kao energiju za dalje, a ne znak za odustajanje.
Planovi za buućnost?
Trenutno radim na novoj zbirci poezije, a nadam se da ću se u narednom periodu više posvetiti pisanju naučnih tekstova, te na taj način obogatiti svoje stvaralaštvo. Naravno, želim nastaviti i svoje obrazovanje.
Poruka mladima?
Moja poruka mladima je da se ne stide da izraze svoju posebnost, da ne robuju trendnovima i mišljenju većine jer će izgubiti ono što jesu i neće pronaći sreću. Neka rade ono što žele i neka se za to bore ne plašeći se pada, jer vremenom lakše padaju porazi nego kajanje zbog propuštenih prilika.
G.V.
