Berane je tokom godina iznjedrilo veliki broj sportista. Međutim, porazna je činjenica da su mnogi od perspektivnih i uspješnih sportista vremenom našli druge gradove i klubove usljed loših uslova za treniranje ili nedostatka finansijskih sredstava.
Jedan od sportista koji nije želio da prestane da se bavi rukometom, koji se trudio svim snagama da ljubav prema ovom sportu i dalje živi, a na kog je naš grad ponosan jeste i Nemanja Drakulović, koji trenutno igra za RK Partizan iz Tivta.
Kako si počeo da se baviš rukometom?
Rukometom sam počeo slučajno da se bavim, na nagovor drugara, u petom razredu osnovne škole. Rukomet je bila ljubav na prvi pogled koja i dalje traje.
Zavolio sam rukomet i sada je to moj posao.
U kakvim si uslovima trenirao, kakvi su bili tvoji počeci?
Imao sam sreću da treniram jedan period u beranskoj hali, ali kada se krov hale urušio 2012. godine, bili smo prinuđeni da treniramo u veoma lošim uslovima. Tu mislim na slobodne školske sale, a utakmice smo uvijek igrali u drugim gradovima kao domaćini jer nijesmo imali uslova da igramo u svom gradu. To je bio veoma težak period, ali ljubav prema rukometu je bila jača od svih prepreka. Rukomet je vrlo poseban sport. Jednostavno, Berane je bilo poznato baš po rukometu i sport kao takav je bio popularan. Već pri prvom kontaktu sa rukometnom loptom sam upoznao suštinu ovog sporta, zavolio ga i vezao se za isti.
Tokom karijere si branio boje Berana, Mojkovca, Koma i Jedinstva iz Bijelog Polja. Nakon epizode u Jedinstvu i apsolutne dominacije u Drugoj ligi prešao si u redove šampiona Crne Gore, ekipu Partizana. Kakvi su tvoji utisci o Partizanu?
Partizan je klub sa velikom tradicijom, dobrom organizacijom prije svega, klub koji uvijek ide korak ispred. To je klub koji već tri godine aktivno učestvuje u evropskim takmičenjima i klub koji se bori za trofeje u crnogorskom prvenstvu. U ovom klubu se dobro trenira. Veće su šanse da odem u bolje klubove iz Partizana nego iz drugih timova u Crnoj Gori. Osnovna razlika između Partizana i ostalih klubova je ta što je u Partizanu organizacija na visokom nivou, finansijski stoje najbolje od svih klubova u Crnogorskom prvenstvu i prije svega omogućava napredak igrača kroz dobre treninge i sve ostalo što treba jedna šampionska ekipa da ima.
Kako je uticala na tebe promjena grada i kluba?
Nije me to poremetilo kako se očekivalo. Nije bitno gdje se čovjek nalazi, računaju se samo rad i rezultati.
Imaš li nekog uzora iz svijeta rukometa ili omiljeni klub?
Smatram da je većini rukometaša uzor Ivano Balić, takav igrač se jednom rađa. Što se tiče omiljenog kluba, ne bih mogao da kažem da posebno pratim neki, ali svakako da volim da navijam za pojedine klubove.
Kakvi su tvoji planovi za naredni period?
Prvenstveno čekam da završim Ligu i Kup sa Partizanom bez ikakvih povreda. Nadam se i nekim trofejom da bi za mene ova sezona bila dobra. Trenutno imam par ponuda, ali to nije ništa konkretno. Svakako ću o tome popričati sa upravom Partizana nakon uspješno završene sezone.
Šta je tvoj glavni pokretač i motivacija da nastaviš da i dalje treniraš rukomet?
Prije svega, to je moja porodica, ali i ljubav prema ovom sportu koji mi je priredio neke predivne trenutke, podvukao se pod kožu i sada ne mogu da zamislim svoj život bez njega.
Imaš li neki savjet za mlade ljude koji se bave ovim sportom?
Šta god da se dešava, kakvo god da je stanje, sport u nama budi neka najljepša osjećanja, upoznavanje sa drugim ljudima, želju za dokazivanjem, želju za pobjedom, a prije svega zdrav život i srećne trenutke provedene u sportskoj dvorani ili fudbalskom terenu. Nije važno koji sport trenirate, važno je da se što više omladine bavi sportom.
Portal Mladi Berana se zahvaljuje Nemanji na izdvojenom vremenu, uz želju da ga zaobiđu povrede i da ostvari sve svoje želje.