Snio sam noćas nikad prežaljenu stvar mog drvenog konjića, kanap i zvuk točkića, vrbice zvon, za mnom verni Sančo moj u pohodu na nespokoj. Snio sam još i svoju prvu tamburu kako ko noćna dama iz južnog Amsterdama, iz izloga mene klinca zavodi, na smrtne grehe navodi. Di je to drvo raslo, od kog je tesana?
Dal se pod njime neko nekada ljubio? Otkud u njemu izvor svih mojih pesama? Dal je to znao onaj ko ga je dubio? Di je to drvo raslo, vrh kojih bregova? Dal nas je ista kiša mlađane zalila? Ko mu je grane kreso, mati ga njegova?
Čija je ruka lišće s jeseni palila… da znam?
Snio sam, onda, krevet, sav u čipkama obesnu igru vatre, sklopljene šalukatre, na uzglavlju ruža u intarziji pod kojom smo se mazili…
Snio sam sanduk, crni, srebrom okovan. Novembar, izmaglica, i kvartet dragih lica, maleni čun nasred luke pokisle da me u večnost otisne…
Di je to drvo raslo, spram kojih vetrova?
Dal je pod njime neko za nekim žalio?
Što ga je grom obišo, mati ga Petrova? Ko je u šake pljuno, pa ga strovalio? Jedina moja mila… što si me budila? Bio sam tako blizu naličja vremena.
Taji se jedno drvo u mojim grudima, gde li će nešto nići iz toga semena, da znam?