Dušan Jelić je rođen 09. februara 2002. godine u Beranama. Učenik je trećeg razreda SSŠ „Vukadin Vukadinović“ smjer saobraćaj.
Kako kaže pored rukometa sedam godina se bavio fudbalom, a sad mu je hobi rukomet i folklor.
Kada se javila ljubav prema rukometu?
Ljubav prema rukometu se javila kada je moja sestra počela da ga trenira 2015. godine, tako sam zajedno sa njom išao na treninge mjesecima i odlučio da napustim fudbal koji sam trenirao sedam godina, i oprobam se u rukometu.
U kojem klubu trenutno trenirate?
Treniram i igram u RK Berane „1949“.
Na kojoj poziciji igrate?
Igram na poziciji lijevo krilo i povremeno srednjeg beka, jer sam tu poziciju igrao u kadetskoj ligi.
Koliko često trenirate?
Rukometne treninge imam svakim radnim danom dok je vikendom utakmica ili pauza.
Koliko je teško ili lako uskladiti treninge i obaveze u školi?
Za nekog ko nije posvećen toliko ovom sportu, već se bavi rekreativno ili da bi mu prošlo vrijeme je veoma lako. Za mene i nije baš lako jer pored škole i rukometa treniram samostalno kako bi brže napredovao i kako bih se nametnuo treneru i bio konkurentan starijim igračima, jer je ove godine jaka konkurencija, ali se ne žalim jer su to stvari koje volim i naravno uvijek nađem vremena.
Šta treba da posjeduje neko ko želi da se bavi ovim sportom?
Neko ko bi htio da se bavi ne samo rukometom, već bilo kojim sportom mora pored talenta, da ima veliku volju i želju.
Šta je to što najviše volite kod rukometa?
Najviše kod rukometa volim to što je ekipni sport, jer je sport u kojim osim fizičkih predispozicija je ključan mozak i naravno što je pravi muški sport pun kontakata.
Ko je vaš uzor?
Moj uzor je moj ujak sa kojim igram u istom klubu Nikola Babović (Babo). Izdvojio sam baš njega jer je on taj koji mi daje savjete, uči me kako i šta treba da radim kako bi bio što bolji igrač u budućnosti, i mislim da ne treba da biramo igrače svjetskog nivoa, već igrače iz našeg kluba, lige, igrače koji će nam dati podršku baš kao meni moj ujak.
Koju biste utakmicu posebno izdvojili?
Izdvojio bih utakmicu u Kraljevu na turniru na kojoj smo uzeli drugo mjesto izgubivši u finalu.
Vaša najveća podrška?
Pored porodice, moji drugovi i saigrači su takođe moja podrška.
Vaši planovi za budućnost?
Kao i svaki sportista imam planove i snove za budućnost. Poslije srednje škole bih upisao fakultet i nastavio da se bavim rukometom, ukoliko bih bio dosta dobar i imao ponude raznih klubova razmišljao bih u tom pravcu da nastavim sa rukometom, a škola u drugom planu, a ako bude nekih angažmana naravno nastavio bih sa školovanjem, a rukomet bi mi bio hobi škola na prvom mjestu.
Poruka mladima?
Moja poruka mladima jeste da se što više bave sportom koji vole, da ne stanu na tome nego da pored sporta za koji se opredijele kao hobi imaju i druge sportove, da nikad ne odustaju od svojih snova i onoga što vole.