Ema Ramusović je još jedan dokaz u nizu da grad pod Jasikovcem može da iznjedri dobre sportiste koji postižu dobre rezultate i svakako mogu da budu uzor mladima.
Ona je sa 14 godina, nakon par godina igranja u lokalnom rukometnom klubu, počela da igra za RK “Budućnost” iz Podgorice i nastavila da niže uspjehe i osvaja medalje. Ema je takođe i dio ženske rukometne reprezentacije Crne Gore.
Ekipa portala Mladi Berana je razgovarala sa ovom ambicioznom mladom rukometašicom o njenim utiscima o ovoj sezoni, ali i o povredi od koje se uspješno oporavlja.
Šta je to što te je opredijelilo da počneš da se baviš rukometom?
Obično u tom periodu kada smo mali i kada smo djeca, svjesni smo da je podrška najbližih pravi vjetar u leđa. Kao dijete sam generalno jako voljela da se bavim sportom, pa sam se u moru sportova na majkinu inicijativu oprobala i u rukometu što mi se jako dopalo, a ta neka borba i strast su me do dana današnjeg i zadržale tu.
Kako gledaš na svoje rukometne početke i čega se najradije sjećaš iz tog perioda?
To su jako lijepe uspomene kojih se rado sjećam i kojima ću se uvijek vraćati. Bezbrižni dječiji trenuci, mnogo putovanja i druženja, želja i borba za dokazivanjem. Moram da napomenem da sam svoje prve rukometne korake napravila u ŽRK “Obuća Minja”, tada kod trenera Veska Raketića koji je još uvijek jako aktuelan i koji će, čvrsto vjerujem, da napravi još igrača koji će da koračaju krupnim koracima naprijed.
Prelazak u Budućnost je bio logičan sled okolnosti i potvrda tvog kvaliteta. Da li ti je bilo teško da se privikneš na novu sredinu?
Sa 14 godina preći u novi tim, uklapati se u novu sredinu, upoznavati nove ljude i trenere, svakako da nije lako i jednostavno. Tako mala sam uvijek željela da se vratim kući i da budem sa svojom porodicom. Nije mi bilo teško da se priviknem jer su me svi prihvatili jako dobro, sada posle nekoliko godina boravka u Podgorici, mogu da kažem da sam jako zadovoljna i da sam se prilagodila kako dolikuje, da sam svakako stekla i mnogo prijatelja.
U dresu Budućnosti, kao i dresu reprezentacije si sa svojim saigračicama pravila sjajne rezultate. Kako gledaš na dosadašnji period proveden kako u nacionalnom, tako i klupskom dresu?
Veliki je uspijeh sa 21. godinom ostaviti iza sebe nekoliko svjetskih i evropskih prvenstava, jednu Olimpijadu koja je san svakog sportiste. Dvije godine za redom sam bila najbolji mladi pivot, uzela sam mnogo medalja, jedna od mnogobrojnih medalja je i ona iz Lige šampiona koja ima posebnu draž. Jako sam zadovoljna, ali i željna još većih uspjeha.
Ovu sezonu je obilježila neugodna povreda koja te je odvojila od terena. Kako si uspjela da prebrodiš taj težak period koji ti se desio?
Nije mi prvi put da se susrećem sa ovako teškom povredom, pet godina unazad imala sličnu operaciju drugog koljena. Teško jeste jer ovo je bila sezona snova, ali povrede su sastavni dio sporta.
Lične ambicije i ciljevi za narednu sezonu?
Da se što bolje oporavim od peha koji me zadesio, da se pokažem u pravom svijetlu, da prvo sebi a onda i ljudima koji me mnogobrojno podržavaju i vole pokažem i dokažem da, kao sto sam već i rekla, da je povreda sastavni dio sporta i da se sa tim treba junački suočiti. Prvo to, pa onda sve ostalo.
Šta je ono što bi poručila svim mladim čitaocima koj prate naš portal, a bave se sportom?
Poručila bih im da prate svoje snove i da čvrsto vjeruju u njih, da nikad ne odustaju i da hrabro koračaju ka cilju.
Ekipa portala Mladi Berana se zahvaljuje Emi na izdvojenom vremenu uz želju da je povrede zaobiđu i da nastavi da dokazuje zašto je prava “Lavica”.