Filip Ćorac rođen je u Beranama 11.09.1997. Prva 4 razreda osnovne škole je pohađao u školi Radomir Mitrović koja se nalazi u selu Dapsiće, nedaleko od Berana. Dalje školovanje je nastavio u istoimenoj ustanovi, al u gradu. Iz osnovne škole će, kako kaže, pamtiti drugare i nastavnike koji su mu pomogli da stekne osnovno znanje i određeno iskustvo koje ga je donekle pripremilo za nastavak školovanja. Srednjoškolske dane je proveo u klupama Beranske Gimnazije , gdje sam upoznao mnogo ljudi s kojima sam i dalje u kontaktu, i koji su mi ostali dragi po njihovim osobinama, stavovima, razmišljanjima.
Kao dijete se najviše družio sa djecom koja su živjela blizu njega. Kaže da je volio upravo to druženje, igru, kao i da provodi vrijeme u prirodi, u šetnji i igri. Takodje sportovi su bili uvijek tu na vrhu pririteta: basket, tenis, stoni tenis…
Zašto baš Vojna akademija?
Meni se oduvijek sviđao taj vojni poziv, način života jednog oficira, uniforma… ali takođe mi se sviđao i ljekarski poziv konkretno stomatologija, i na neki način sam bio u velikoj nedoumici šta zapravo želim. Tako je sve bilo do 4 razreda srednje gdje sam konačno prelomio i odlučio da upisem stomatologiju.
Međutim sudbina se uplela u moje planove i zbog zdrastvenih razloga nisam mogao da polažem prijemni. Dok sam boravio u bolnici slučajno sam pronašao objavu MO za konkurs koji je primao 4 kadeta za vojne škole u Atini. Naravno odmah sam poslao dokumenta i na svu sreću sam uspio da se oporavim za testove koje sam polagao kasnije tokom ljeta.
Kao što sam već pomenuo, želja je postojala oduvijek, a u potpunosti sam postao svjestan da to stvarno želim tek kad sam došao na Akademiju i kad sam saznao šta je vojni poziv zapravo, (jer dotad sam imao samo neko površno znanje), šta znači predstavljati sebe, svoju porodicu i naravno državu iz koje dolazim. Jer ipak svi studenti u inostranstvu su ambasadori svojih država i preko njih se ogleda jedna čitava nacija. Za mene to zauzima visoko mjesto jer ja sam dužan da u svakom trenutku pokazujem patriotizam i ljubav prema narodu i domovini iz koje dolazim.
Imate li neki hobi?
Da, imam nekoliko hobija. Uglavnom su to sportovi: košarka, tenis, plivanje, takodje volim da igram šah ili čitam knjige ako imam slobodnog vremna.
Da li bi i kome preporučili taj poziv koji ste vi odabrali?
Preporučio bih ga isključivo ljudima koji istinski vole vojsku, konkretno u mom slučaju mornaricu, onima koji vole svoju državu i koji su spremni da se žrtvuju za nju u svakom trenutku. Takođe ovaj poziv je ujedno i način života i zahtijeva puno odricanja, nije baš za svakoga.
Koje su prednosti ovog poziva?
Prednosti su brojne: siguran posao, putovanja, (zahvaljujući programu moje Akademije bio sam u mogućnosti da posjetim mnoge države i gradove za koje sam mislio da mogu da ih gledam samo na televiziji i na slikama), učenje i usavršavanje stranih jezika(sva predavanja i kolokvijumi, kao i ispiti su na grčkom). Takođe vojska, po završetku studija, nudi odlazak u inostranstvo za dalje usavršavanje u struci.
Imate li podršku okoline i porodice?
Naravno. Zahvaljujući podršci od strane moje porodice i prijatelja puno lakše prolazim kroz sve ovo i zahvaljujući njima tu sam gdje jesam.
Na osnovu čega se određuje profil budućeg studenta Vojne akademije? Koje su to ključne vještine, osobine, kvaliteti?
Ključno je da taj pojedinac istinski voli ovaj posao i da ne gleda vojni poziv kao posao u kome će finansijski profitirati jer sa takvim razmišljanjem u startu gubi.
Koliko košta školovanje?
Da budem iskren tačan podatak o tome nemam. Školuje me država Crna Gora i ja sam u dužnosti da ispunim sve što se od mene očekuje tj da predstavljam državu na najbolji mogući način, da se dičim i hvalim njenom bogatom istorijom,kulturom i ljepotom gdje god se nalazio.
Kakvi su Vam planovi za budućnost?
Planovi su da ostanem u ovoj struci i da probam da se usavršim na svakom mogućem planu.
Vaša poruka za naše čitaoce?
Savjetujem svakome da u životu radi ono što voli, odnosno da izabere profesiju koja mu odgovara i u kojoj će istinski uživati. Treba saslušati savjete ljudi u okolini ali ih uzeti sa rezervom , jer mislim da svaki čovjek zna šta je najbolje za njega ,ali često iz nekog vida straha od toga šta će reći porodica, prijatelji, sredina u kojoj živi on/ona nisu spremni da preuzmu taj “rizik”.