Filozofske lirske poeme iz ciklusa”Nemoguće je moguće”
“Enigma ljubavi IV”
Citati iz romana “PUSTINJAK”
Kao da vjetar čupa drveće, nosi krovove, šumi strašnim hukom, nevrijeme, sve se ruši, lomi, prevrće u svijetu,
..
a ja besano bdijem,
vjerujući drugačijem svijetu…
Odbacih misao kojom hoću da se odbranim od sopstvene osude.
..
O, Bože dragi , sta je istina a šta laž?
Ponudi mi odgovor, makar mi otkrio prevaru, drugo lice ili naličje bliže razumu,
dalje osjećanju i istinu…
..
Bio sam usamljeno dijete,
zalutali plač u gluhoj noći, umorni putnik što stiže u ponoć, bez novca , s nadom da negdje se prisloni i zaspe do zore…
U zemlji nekoj..
gdje vlada nasilje, oduzeše dušu, san i bol.
Otpor je vječno božanstvo, hod slobodi, trnovit put..
Bol se raspaljuje, širi se i sliva kao bijela pustinja..
O moj sine!
O moj narode!
Ljudi ce se snagom vode i slutnjom pobuda oduprijeti nesreći..
Svjetlo, nur-božansko svjetlo;
Kad ce jednom prosvijetliti srce i um?
Kada cemo pobijediti samog sebe?
…
Bijeli nišani pričaju, svaki na svoj način svoju priču o životu, o muci, o pjesmi, sreći ..smrti i ljubavi.
Mrtvi kao da vraćaju živima dug..
Uvjeren sam da je sreća u promjeni,
pobunjenu duhu, pjesmi, lijepu snu.
Zaludjeni ljudi ne vide ništa..
ni boj, ni poj, ni san.
Na žalost!