“Iz leleka u lelek”, Miloš Kecojević
Ja, Šoro Mrđenov iz Ritoga,
Iz zaseoka Jadikovo,
Pustinjak i isposnik.
Kažem Vam ovo,
Da znate i ako sumnjam,
I znam da sve znate,
Nije na odmet a ni s’ gorega.
Koliko sam puta zalelek’o sam sebe?
Kuk’o nad sobom i proklinjo uru,
Kad’ me majka donijela na svijet.
Koliko suza prolio za sobom?
I u beut zaspo ridijajući i jecajući!
Eh koliko…?
Iskuk’o sam i izlelek’o sebe,
Da kad jednom Gospodu predam dušu,
Ne mora ama baš niko suze puštiti.
A okošta bi?
Kad su potoci lili,
A lelek brdima odzvanj’o u beskraj.
Eh koliko…?
To je kažu tako po rođenju.
Nekom lelek a nekom cerek!
Nekom kuku a nekom blago!
Kako ti ga šorak nanese.
E meni ga je nanio brate bogme.
Ko sreću ne srete i ne stiže je!
Vikaše pokojna Jekna Obrenova:
“Bolje ti je gram bata n’o oka zlata!”
E ja ne dobih ni bata ni zlata!
No lelek za sobom.
Eh koliko…?
Koliko jadikovah i kukah za sobom?
Koliko puta sebe ožalih?
To mi nekako postade običaj.
Bez leleka ne lijegah u krevet,
Niti ustajah bez njega.
Umjesto molitve i krsta,
Ja u tri lika i u vrisku.
Postade mi lelek uspavanka
I jutarnje ustajanje!
Eh koliko…?
Neka što do sad to radih!
Nego još jače i žešće nastavih.
Pa mi lelek posta pjesma najmilija.
I kad sam se radov’o i veselio,
Kad mi je bilo potaman sve,
Kad su sreće vrata oškrinuta bila,
Ja i tada zabaci glavu u nazad,
Izdulji šiju a metni ruke na krsta,
Pa leleeeeee!!!
Eh koliko…?
Zališav’o sam sve sem sebe!
Liše ovoga a liše onoga.
A lele meni dovijeka!
Jednom mi Puniša reče:
“Ti si nedoder Šoro!
Od drugog’ nebi ostalo piličnika.
Koliko si ga kleo i lelek’o?
E odakle te vise teče?”
Mislio sam o tome dugo!
Ima i pravo!
A koliko će me još teći?
Bog sami zna!
Eh koliko…?
Uvježbav’o sam lelek danima.
Išao u goru u stoljetne šume,
Da bi odjek bolji im’o.
U pećine i škripe se zavlačio,
Pa kad zakojevitezaj a ono ječi u beskraj.
U čatrnje i bistjerne se spušt’o,
Kad bi presušile,
Zaklopi vranj pa u tri lika.
Eh koliko…?
Pa kad bi neko umro.
Ja ti poteci da prvi zalelečem.
Da mu pomenem sve u životu,
I dostojno se oprostim od njega.
Redovni sam bio pojetilac svih sahrana.
Naviknu svak’ na mene.
Kad bi me viđeli znali su šta slijedi!
Te tako iz dana u dan,ispratih mnoge.
Ne birah koga i koliko.
Nego sve redom i muško i žensko.
I dobre i loše.
I poštene i nepoštene.
I viđene i neviđene.
I dostojne i nedostojne.
Eh koliko…?
A i kad jednom odem Bogu na istinu,
Vjerujem da će mi dati dio svog okrilja,
Đe ima posebno mjesto za lelek,
Da ne prekidam običaj.
Jer vjerujem. Ako mu na zemlji ne dosadih?
Neću ni na nebesima!
Jedino se uzdam u nad’.
Da će taj dio svoda nebeskog’ se zvati,
Vapaj Šora Mrđenovog!
A koliko će to trajati? Bog te pita!
Eh koliko…?