Januar je tih mjesec. Nakon prazničnog sjaja, druženja i buke, dolazi period smirenja koji često donosi i više razmišljanja. Upravo tada mnogi primijete da im se misli vraćaju na bivše veze i ljude za koje su mislili da su odavno ostali u prošlosti.
Jedan od glavnih razloga je kontrast. Decembar je ispunjen toplinom, porodičnim okupljanjima i simbolikom bliskosti. Kada sve to nestane, praznina postaje glasnija. U toj tišini, um prirodno traži poznato – a bivši često predstavljaju osjećaj nekadašnje sigurnosti i povezanosti.
Tu je i simbolika nove godine. Januar nas podstiče na preispitivanje: šta smo izgubili, šta smo naučili i šta još nismo zatvorili. Bivši se tada ne pojavljuju nužno zato što ih želimo nazad, već zato što su dio naše lične istorije koja traži razumijevanje i smisao.
Manjak dnevne svjetlosti i opšti pad energije dodatno pojačavaju nostalgiju. Kada smo umorni i emotivno osjetljiviji, skloni smo idealizirati prošlost. Sjećamo se lijepih trenutaka, a zaboravljamo razloge zbog kojih je odnos završio.
Važno je razlikovati razmišljanje od želje za povratkom. Prisjećanje ne znači slabost, niti grešku. To je znak da um procesuira iskustva. Problem nastaje tek kada nostalgija zamijeni realnost i povuče nas unazad.
Januar nas ne vraća bivšima da bismo se izgubili u prošlosti, već da bismo nešto završili u sebi. Da oprostimo, otpustimo ili jednostavno prihvatimo da je nešto imalo svoj početak i kraj.
Ako se bivši pojave u mislima u januaru, to ne znači da treba da se vrate u život. Možda samo traže da budu mirno smješteni tamo gdje i pripadaju – u prošlosti.