Strahinja Jovančević, rodom je iz Berana, reprezentativac je Srbije u atletici u disciplini skok u dalj, pored toga, apsolvent je (državnog) ekonomskog fakulteta u Beogradu. Ovaj dvadesetšestogodišnjak pravi je primjer koliko se upornost i istrajnost isplate.
Odakle ljubav prema atletici?
Ljubav prema atletici preneo mi je otac, koji je bio reprezentativac tadašnje Jugoslavije. Od malih nogu dovodio me je na takmičenja kako bih se takmičio sa klincima u sprintu. Već odmah sam pokazao talenat, tj. da sam jako brz, a u atletici iz brzine se sve rađa.
Da li se sjećate svojih atletskih početaka? Prvih takmičenja?
Sećam se svog prvog takmičenja, bio je to “Dečiji maraton” koji se održavao u zoološkom vrtu, od sve dece bio sam drugi jer sam nespretno startovao.
Da li ste pored atletike trenirali i neke druge sportove i ako jeste kako ste se snašli?
Krenuo sam da treniram fudbal, a na atletiku sam dolazio samo ponekad na neka takmičenja.Ozbiljno sam počeo da treniram atletiku tek kad sam potpuno napustio fudbal i kad sam krenuo na fakultet. Fudbal mi je išao odlično, al zahvaljujući majci koja je lekar i koja je mnogo insistirala na obrazovanju, odustao sam od fudbalske karijere jer nažalost jako je teško imati viša obrazovanja i posvećeno trenirati i igrati fudbal. Negde od 20. godine ulazio sam u sve profesionalnije vode što se tiče atletike, mada moj prvi nastup za seniorsku reprezentaciju Srbije bio već sa 18. godina.
Nastupate u više disciplina koja Vam po vašem mišljenju najviše leži?
Nekako je bilo logično i prirodno da izaberem skok u dalj kao svoju glavnu disciplinu pre svega zbog oca koji je to već trenirao, zbog mog talenta, zbog slavne istorije skakačkih disciplina u ovim krajevima, kao i zbog konkurencije.
Zašto zbog konkurencije?
Vidite, ja sam jako brz, ali i da sam brži od našeg državnog rekorda to na svetskom nivou nije neki mnogo jak rezultat, dok sa državnim rekordom Nenada Stekića u skoku udalj možete da osvojite medalju na svakom velikom prvenstvu.
Ali moram da priznam da jako volim troskok, skok s motkom i sprint, jako i često nastupam u štafeti na 4x100m.
Iza Vas su mnogobrojni sportski uspjesi, od srebrene medalje na
pvenstvu Balakana, pa potom i zlatne, bronze na Evropskom prvenstvu. Koja medalja Vam najviše znači?
Definitivno nema govora oko toga koja mi je najdraža i najznačajnija medalja u životu za sada, to je ova sa EP u Glasgow-u. Prvi put sam bio u finalu na nekom velikom prvenstvu, prvi put sam skočio preko 8m i još uz sve to oborio državni rekord, a slušajući starije kolege iz reprezentacije, pre svega Ivanu Španović, zapamtio sam da je prva medalja uvek najdraža.
Kako ste se osjećali kad ste proglašeni najboljim atletičarem Srbije u
2018. godini?
Mnogo mi je laskala titula najboljeg atletičara Srbije u 2018. godini, bila je to velika čast za mene ali i obaveza. Biti najbolji u nečemu, ma u bilo čemu, u državi koja broji preko 7 miliona stanovnika je velika stvar, zaista mi je dalo veliki motiv jer sam u tom trenutku osetio da je moj rad do tada na neki način priznat.
Da li je to san svakog dječaka koji se bavi ovim sportom?
Mislim da je san svakog dečaka koji se bavi ovim sportom, tj san svakog atletičara jeste da nastupi na olimpijskim igrama.
Vaš trener je i vaš otac. Da li nam možete reći nešto više o njegovim
atletskim uspjesima?
Moj otac je trenirao baš puno sportova pre nego što se odlučio za atletiku, i to je relativno kasno počeo da trenira. Trenirao je skok u dalj zajedno sa našim državnim rekorderom Nenadom Stekićem. U Beranama je ostao poznat po MOSI igrama iz 1981. kada je u nekoliko disciplina uzeo medalje i postavio rekorde Crne Gore, jedan od rekorda i dan danas stoji, a to je u troskoku.
Poznat je po nadimku Pižo, mada on kaže da je mnogo veći uspeh to što je nastupao za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije koja je bila velika.
Podatak da se i moj deda bavio i atletikom sam skoro saznao, pre par godina, naime između dva svetska rata deda je skakao uvis i redovno je pobeđivao u svom srezu.
Ko su Vam uzori?
Uzor mi je definitivno Novak Đoković.
Koji su Vam planovi u budućnosti?
Planovi u kratkom roku su spremanje za ovu letnju sezonu, a najvažnije takmičenje ovog leta je prvenstvo sveta u Dohi. Prvi deo sezone ću ići na internacionalne mitinge kako bih ostvario normu za svetsko prvenstvo, a dugi deo sezone ostavljam za formu za Dohu.
U dugom roku, fokus su olimpijske igre u Tokiju 2020. godine, ipak je kruna svake atletske karijere OI.
Šta Vas vezuje za Berane?
Mnogo stvari me vezuje za Berane, pre svega tu mi je korenje. I majka i otac su mi rođeni Beranci, ja sam skoro 4 godine išao kao mali u vrtić u Beranama. Svaki raspust sam bio po celo leto i zimu kod babe i dede u Beranama. Imamo prelepu porodičnu kuću i dvorište u Dolcu, ujedno to mi je omiljeno mesto u Beranama, sve od Doca do Crnog Vrha.
Šta mislite kakvo je stanje u crnogorskoj atletici i možete li se
osvrnuti na atletiku u Beranama?
Crnogorskoj atletici nedostaju prepoznavanje potencijala atletike od rukovodećih, nedostaju i stručnjaci (treneri) ali i još na nekoliko mesta malog ulaganja u infrastrukturu. Crna Gora ima pregršt talenata, deca su ovde prirodno brza, jaka i izdržljiva.
Berane je što se tiče atletike u Crnoj Gori, u odnosu na sve ostale gradove (osim eto Bara), na odličnom nivou.
Kakav je osjećaj kad se rodni grad Vašeg oca prepozna važnost Vaših
uspjeha i organizuje Vam prijem?
Osećaj da sam prepoznat i voljen i u drugom gradu a da nije moj rodni grad je neprocenjiv. I dalje sam pod pozitivnim utscima svega što su mi priredili moji Beranci i Opština Berane.
Da li imate neki hobi?
Nemam vremena puno za hobije, a čitanje knjiga nikada nisam voleo da nazivam hobijem, ipak je to ozbiljan “posao”; tako da praktično nemam hobije al za svašta se zanimam.
Koju muziku slušate?
Skoro pa svaki mogući žanr slušam, al sve zavisi od situacije i raspoloženja. Kod kuće ću najčešće pustiti neku muziku pre 90-ih, najčešće rok.
Poruka djeci koja žele da se bave ovim sportom?
Da se atletika ne zove za džabe “kraljicom sportova”, da sam i ja krenuo prvo da treniram jedan od najpopularnijih sportova, fudbal, a da nisam bio svestan šta sve može da donese atletika. Sjajna prijateljstva i poznastva po celom svetu, putovanja na jako zanimljive destinacije, stvaranje jake i pozitivne osobe od vas i još mnogo toga.
Izvor fotografija: Atletski savez Srbije