Oko 1500. godine. prije Hrista egipatski je dvorski službenik Amenemhet, sudeći po natpisu na njegovom grobu izumio vodeni sat ili klepsidru. Iz njega bi oticala voda pa bi opadanje njenog nivoa pokazivalo koliko je proteklo vremena.
Takvi su satovi bili naposletku korisni svještenicima, koji su morali znati koje je doba noći kako bi se obredi i žrtvovanja u hramovima mogli obaviti u pravom trenutku. Najstariji sačuvani vodeni sat potiče iz doba vladavine Amenhotepa III. (početkom 14. vijeka prije hrista), a pronađen je 1905. godine u fragmentima, u hramu Amona-Ra u Karnaku.
Vodeni su satovi u Starom svijetu postali standardno sredstvo za mjerenje vremena, a u Kini su se pojavili u šestom vijeku prije Hrista. Oni su bili svakodnevan prizor u mnogim gradovima pa tako i u Atini, gdje su pronađeni ostaci gradskoga sata napravljenog oko 350. godine prije Hrista.
Pomjeranjem je sata vjerovatno upravljao plovak koji je tonuo dok je voda oticala kroz rupicu na dnu. Na plovak se vjerovatno nadovezivala poluga koja je pokretala kazaljku. Izlizanost stuba što su se spuštale u okno upućuje na zaključak da se spremnik u njemu punio svakodnevno.
Grčki je svijet imao i rafiniranije vodene satove, na primer onaj što ga je napravio izumitelj Ktesibije Aleksandrijski oko 270. godine prije hrista. Kod njega je oticanje vode, precizno upravljano pipcima, pokretalo raznovrsne automate pa su u njima zvonila zvonca, gibale se lutke i cvrkutale ptice – bio je to vjerovatno prvi sat s kukavicom!
U Atini je opet “Kula vjetra”, koju je sagradio astronom Andronik negdje pri početku prvog vijeka prije Hrista, na vrhu imala sunčanik (sunčani sat), a u unutrašnjosti složeni vodeni sat, koji je pokazivao vrijeme preko brojčanika, dok je okretni disk pokazivao kretanje zvezda i godišnji put Sunca kroz zvežđa.
O tome kakav su utisak ostavljali ti vodeni satovi uvelike nam govore stari pisci, koji u različitim kontekstima spominju njihovu primjenu. Tako je Platon, pišući oko 360. godine prije hrista za pravnike rekao da ih “goni klepsidra nikad da predahnu”.
Taj je sat čak počeo uticati i na književnost. “Dužinu tragedije”, jadao se Aristotel,”ne bi trebalo suditi klepsidro nego onim što spada u radnju”. Očito je pogledavanje na sat već uvelike vladalo životom.
Vodeni je sat još vredniji zadatak našao u sudnici, gdje je strankama određivao koliko smiju govoriti. Ako bi se govor morao načas prekinuti, na primjer zbog uvida u spis, izlazna bi se cijev začepila voskom, a odčepila tek kad bi govornik nastavio. U sportu se po njima, na rimskim igralištima, određivao pobjednik trka.
Kasnije su u islamskom svijetu bile napravljene upravo veličanstveni vodeni satovi. Jedan su posebno kićen primjerak emisari kalifa Haruna al-Rašida donijeli iz Bagdada Karlu Velikom (724. – 814.), vladaru Svetoga Rimskog Carstva.
U 11. vijeku arapski mehaničari u Toledu napravili par velikih vodenih satova s posudama koje su se punile kad bi mjesec rastao, a praznile kada bi opadao. Ovi satovi su bili napravljeni tako promišljeno, da su radili preko stotinu godina bez ikakve potrebe za bilo kakvim podešavanjima.