Jednog proljetnog dana ispod proplanaka Ružice dok smo čuvali brave pričo mi je Vukosav Gligorev da je slušo Đurđa Krivoglavu kad je zborio da se dobro sjeća posleratnog perioda i pustoši koja je vladala. Glad i nemaština, sve pogorelo a stoke gotovo da i nije bilo. Za kravu si mogo najbolje imanje uzeti. Ali se brzo sve oporavljalo. Svanula sloboda a volja za životom i boljitkom na sve zaboravi i krenu se naprijed. Govoraše da je sve dozvoljeno bilo, samo je vjera bila zabranjena. Sve si mogo raditi osim krstiti se…Sa svakim si mogo se sprijateljiti, samo si moro s Bogom zanezboriti!
Što si u višem nezboru bio s Bogom to si u većoj ljubavi bio s crvenima. Sve što je bilo vezano za vjeru moralo se preimenovati. Ako ti se rodio sin ni usnu mu nijesi smio ime dati Krsto. Jer bi posjećalo na Krst Časni.
A ako te zabole krsta ti kaži boli me donji kraj. Kad je neki svetac a pogotovo neđelja tada najviše radi i to na kući ali ne počinji sa “A Bože pomozi!” nego sa “Ooo ruk!” Tako njihovo “Ooo ruk!” se sruči u gomilu a naše “A Bože pomozi!” evo traje i danas.
Tako sve promjeniše pa i naš Krstac prezvaše u Donji kraj. Počeše nas zvati Donjokrajci. Nego sa svim tim bi se nekako i moglo nositi da se ne odigra sledeće.
Novi sekretar mjesne kancelarije drug Sreten koji prije rata je bio siromh i nikogovina dokopa se vlasti i moći pa ni more mu do koljena ne bi. U ratu kažu bio poslušnik i partijski čovjek. Likvidiro nekoliko imućnih seljana pa mu sporadi tih zasluga i mjesto sekretara namješteno. Oženi ga fotelja i crvena knjižica i to najljepšom đevojkom u nekolika sela. Na zor mu je dali njeni da se dodvore drugu sekretaru a ona šta će jadna,roditeljska se ne poriče. Privoli novi život nevoljno. Dobi novi dom i ugodniji život ali je muka bila u njenom imenu-Krstinja.
Sreten je predao zahtjev u opštinu za promjenu imena tako da na dan građanskog vjenčanja bude Zvezdana. Da ga asocira na zvijezdu petokraku. Sve se zakaza i vjenčanje i dan prepisa u matične knjige a njoj pripjeti da se navikava na novo ime.
Osvanu i taj dan vjenčanja. Sreten za kuma zvao Đoka prvoborca i predratnog komunistu,nosioca velikog broja ordena i priznanja a njoj za kumu proleterku Jelu sanitetku iz rata.
Rka i svatovi okićeni,ore se ratne pjesme i povelo se Kozaračko kolo. Namještena bina na platou ispred Opštine za matičara,madence i kumove. Slavoluk postavljen ispod kojeg treba da prođu a na vrh njega crvena zvijezda. Zastave vijore i puca se iz pušaka. Mladoženja zadio za rever bočke a na njima Staljin i Broz. Isprsio se u novo odijelo i cipele “britanke”. Ono kad je stigla pomoć od amera i engleza od jaja u prahu, kanta sa povrćem,užeglom slaninom i stotinu drugih čuda i odijela došla. Pa sad ti i Sreten, jadna ti majka, na se metnuo sve, predhodno omastivši brke sa konzervom graška i štucom slanine.
I kumovi se obukli lijepo. Kum Đoko na prsi pripučio svo ordenje pa se nekako navio naprijed, pusta težina ga povila. A Jela splela pletenice a u kike metnula komad papira da dokaže svima i pofali se kako je u ratu tako poštu nosila.
Mladu nagizdili i sredili. Bog joj dao ljepotu i onako a u novom ruhu zablistala još više pa joj nekako i pristajaše ime Zvezdana.
Naroda bijaše mnogo. Pritisli sve ispred i oko zgrade. Neko milom a većina je morala po direktivi biti prisutna. Sve u svemu slila se bila slondžala na vjenčanje godine.
Kad je svatovi dovedoše priđe bini i ona i Sreten i kumovi. Matičar im održa notu o braku i prednostima novog bračnog života,navodeći da mračni dio religijski nije dobra donio nego samo da građanski registrovani mogu imati potomstvo i živjeti životom dostojnog čovjeka. Poče i centralni dio ceremonije i uslijedi pitanje:
“Da li on Sreten Mikulić uzima Zvezdanu Dundić za zakonitu suprugu,da se poštuju i vole i u dobru i u zlu dok ih smrt ne rastavi?”
Sreten digo glavu, zasuko brk pa onako boljševički i ponosno gromoviknu -Da! A iz mase se zaori- Ura! Živio drug Sreten i KPJ.
Kad se smiri vika matičar isto pitanje postavi mladoj. Ona poćuta malo, pogleda u njega pa u nebo pa što je grlo nosi reče:
“Ne,tako mi Boga! Ja nijesam Zvezdana niti sam iz Donjega kraja,nego Krstinja sa Krsca.”
Nasta tajac. Zblanuti Sreten se ukipio i ne kameni a ona se otrže i pobježe iza Opštine pa preko ulice i za kuća nekih nestade.
Nikad se za nju posle nije znalo. Šta je bilo i kud se đela niko ne zna. Nagađalo se se da je nekud u Bosnu i da je završila školu i učiteljica postala. Promjenila ime i pokajala se. Te da je sad uzorna građanka. Vrag će ga znati. Prije će biti da su je uvatili i bacili u jamu neđe a takvu priču proturili da se zataška sve. Ko je smio tada njima prepraviti a da glavom ne plati.
Sretena su smjenili a on bruku nije mogo da podnese nego se objesio o šljivu iza kuće.
Danas, kaže Vukosav, njega niko ne spominje a ni nju ali ako ima pravde treba joj dati prznanje,jer je bila kuražnija no iko iz sela. Ne dade vjeru i ime po cijenu svega. A siguran je da je mučenica obršila glavom isti dan.