Lana Senić rođena je 24. januara 2003. godine u Beranama. Učenica je drugog razreda Gimnazije „Panto Mališić“ i odličan je đak jer dosta pažnje posvećuje obrazovanju. Kako kaže, pored toga trudi se da se bavi vannastavnim aktivnostima što je to više moguće, odnosno onoliko koliko joj to školske obaveze dozvoljavaju. Članica je Učeničkog parlamenta, Debatnog i Planinarskog kluba, a pohađa i Ekološku i Arhelošku sekciju.
Svoje sposobnosti i znanja rado oprobava pa često učestvuje na takmičenjima, kvizovima i različitim provjerama znanja. Njen hobi je učenje stranih jezika, a pored toga tu je i velika ljubav prema sportu.
Kada se javila ljubav prema rukometu?
Ljubav prema rukometu javila se nakon uspjeha ženske rukometne reprezentacije na Olimpijadi u Londonu i na Evropskom prvenstvu u Beogradu 2012. godine. U meni se tada javila želja da jednog dana zaigram za reprezentaciju i ponosno nosim crnogorski dres.
Koliko često trenirate?
U toku školske godine treniram pet puta nedeljno dok je to na raspustu znatno češće. Pripremajući se za sezonu treniram i do dva puta dnevno.
U kojem klubu trenutno trenirate?
Trenutno treniram u Ženskom rukometnom klubu „Berane 2003“ gdje sam i naučila svoje prve rukometne korake.
Koliko je teško ili lako uskladiti treninge i obaveze u školi?
Biću iskrena i reći ću Vam da nije nimalo lako. Usklađivanje obaveza je veliki izazov za sve koji se uz sport dodatno žele posvetiti visokom obrazovanju. Trenutno mi je škola najveći prioritet, ali uz dobru organizaciju stižem sve uskladiti. Često volim istaći da se sve može kad se hoće.
Šta treba da posjeduje neko ko želi da se bavi ovim sportom?
Ljubav prema rukometu svakako je neizostavna komponenta za nekoga ko želi njime da se bavi.
Prva utakmica, osjećaj i nastup?
Utakmica koju sam prvu odigrala je jedna od nekolicine koja će mi još dugo ostati u sjećanju. Oblačeći dres osjećala sam se ponosno i uzbuđeno, od samog ulaska na teren bilo je nevjerovatno, a osjećaj nakon prvog postignutog gola nikada neću zaboraviti.
Najveća podrška?
Moram istaći da je porodica na prvom mjestu, ali mnogo mi znači i podrška mojih saigrača i prijatelja iz škole.
Šta biste preporučili onima koji žele da se bave rukometom?
Preporučila bih da nikada ne odustaju, ni na terenu, ni u školi, ni u životu, jer pobjeda je iza ugla, a odustajanje jednostavno nije opcija.
Kakav je osjećaj pred utakmicu i da li ima treme?
Iščekivanje same utakmice pomalo napeto, međutim kad ona počne sve je u redu. Što se tiče treme ona je davno prevaziđena.
Ko je vaš uzor?
Moj rukometni uzor je Jovanka Radičević. Ono što me kod nje najviše inspiriše jeste njena borbenost. Smatram da posjeduje srce i karakter kao niko drugi, njena upornost i istrajnost kako u nacionalnom tako i u klupskom dresu velika su inspiracija svim mladim sportistima.
Planovi za budućnost?
Najprije planiram završiti srednju školu, a potom fakultet. Pored toga velika mi je želja da se ostvarim u rukometu, ali vidjećemo, otom potom.
Poruka mladima?
Nikada ne odustajte od svojih snova, jer ko u čuda vjeruje, taj čuda i stvara.
loading…