Vladimir Lutovac rođen je četvrtog jula 1996. godine. Završio je osnovnu školu “Radomir Mitrović“ kao đak generacije i gimnaziju “Panto Mališić“ gdje je bio Lučonoša. Zahvalnost za svoj uspijeh duguje porodici ali i nastavnicima koji su prepoznali njegov talenat i razvijali ga svako u skladu sa svojim mogućnostima. Završio je arhitekturu ali se tu ne zaustavlja već hrabro ide u nove poduhvate.
Ko je primjetio Vašu nadarenost za arhitekturu?
Još u vrtiću pokazao sam talenat za slikanje, što nije promaklo mojim vaspitačicama. Međutim više usmjeravanja ka samoj umjetnosti došlo je kroz osnovnu i srednju školu. Ono što moram istaći jeste da je nastavni kadar koji je vodio moju generaciju kako kroz osnovnu tako i kroz srednju bio zaista kvalitetan a o tome govori činjenica da je većina učenika mog odjeljenja danas izuzetno uspješna i to na različitim poljima. Prosto su nastavnici i profesori znali da prepoznaju naše talente i usmjere nas ka tome.
Kad se javila zainteresovanost za arhitekturu?
Mogu reći da je preloman trenutak bio negdje krajem osnovne škole. Ni sam do tada nisam bio svjestan da je to baš arhitektura već je to negdje bila samo moja potreba da stvaram, da uljepšam stvarnost, da budem koristan.
Kada ste imali prvu izložbu Vaših radova?
Prvi izložbu sam imao u osnovnoj školi i to je bila izložba maketi. Predstavio sam se sa maketama mosta Milenijum, par vikendica sa Žabljaka, vodenica i retro automobila. Ovo su radovi koji su mi jako dragi međutim tokom vremena maketa mosta Milenijuma je pretrpjela oštećenje i moram reći da mi je zbog toga jako žao.
Kako su nastajali Vaši radovi i kako se razvijao taj put?
Prvo sam bio okrenut slikanju na platu, slikanje u 2D formatu. Kasnije sam uz pomoć uljanih boja i gipsa, ono što mi je bilo dostupno u tom trenutku, počeo da stvaram reljefne modele. Dalje nastaju makete, stičem osjećaj za prostor.
U osnovnoj školi imali ste još jednu izložbu…
Krajem osnovne škole organizovana je kolektivna izložba na kojoj sam se predstavio slikama na kojima je najčešća tema bila mrtva priroda. Ono što je zanimljivo jeste da je ova izložba bila upriličena u prostorijama bioskopa.
Ovo nisu Vaše jedine izložbe.
Neke svoje radove sam slao na kolektivnu izložbu u Bariju ( Italija) preko fakulteta. Ista ta izložba bila je izložena u rektoratu. Tokom studija imao sam još par izložbi u Podgorici gdje se radilo o arhitektonskim radovima gdje sam predstavio maketu beranskog trga.
Da li je arhitektura ujedno i Vaše prvo opredijeljenje?
Zapravo nije. Moja prva ljubav je matematika. Ali arhitektura je takva da sam ujedno povezao i matematiku i umjetnost.
Zašto Vas arhitektura toliko privlači?
Arhitekta je neko ko indirektno utiče i uslovljava kretanje čovjeka. Oblikovati prostor tako da se zadovolje sve potrebe čovjeka jeste ono što je cilj svakog arhitekte. Čim ispunjavate nečije želje i činite dobro nekome onda je to na neki nači izraz humanosti. Arhitekta koji stvara jeste neko ko se ne zaboravlja jer to što on stvori ostaje da postoji… To je ono što arhitekturu meni čini privlačnom.
Koliko je teško studirati arhitekturu?
Ove studije iziskuju vrijeme, odricanje, strpljenje i istrajnost. Ali ako volite to što radite sve ovo postane sastavni dio vašeg života i naučite da se nosite sa tim.
Boravili ste u Bjelorusiji…
Baš tako. Zahvaljujući jednom od poslovnih angažmana dobio sam priliku da budem mjesec dana u Bjelorusiji na obuci. Boravio sam kod porodice Karić koja posjeduje jedno od najvećih svjetskih gradilišta. Ovo iskustvo mi je mnogo značilo u nastavku studija.
Sa kolegom Filipom Radojevićem napravili ste maketu Gimnazije. Recite nam više o tome.
Sama maketa rađena je osam dana ali ideja i želja postoje od mnogo ranije. Drago mi je da smo uspijeli da na ovaj način odamo priznanje Gimnaziji i svim onim nastavnicima koji su nas vodili kroz srednjoškolske dane. Zadovoljstvo je znati da će nešto što ste stvorili svojim radom i rukama trajati barem 50 godina.
Kao student živjeli ste u domu, kakva iskustva nosite?
Dom je mjesto gdje stvarate određene navike, učite se toleranciji i strpljenju. Kako je to vrsta kolektivnog smještaja učite o ljudskoj prirodi i psihi. Sve ovo je nešto što nam svima kasnije znači u životu na planu ličnog razvoja.
Ko Vam je najveća podrška?
To bi definitivno bila moja porodica koja me je uvijek podržavala i usmjeravala na jedan nenametljiv način.
Osim arhitekture bavite li se još nečim?
Reprezentativac sam Crne Gore u sportskom orijentisanju. Ovo je veoma zanimiljiva disciplina koju bih svima preporučio.
Planovi za budućnost?
Neki od trenutnih planova su nastavak studija u inostranstvu i nadgradnja započete karijere. Izbjegavam da sebi zadajem veliku količinu ciljeva, više volim jedan po jedan cilj i samo ostvarenje istih.
Poruka za mlade…
Nešto čime se ja vodim jeste da ko želi naći će način, a ko ne želi prosto nađe izgovor. Istrajnost i upornost su važni, ukoliko nešto ne uspijete iz prvog puta pokušajte ponovo i ponovo.