Značajnu funkciju u očuvanju narodne tradicije našeg kraja odigrava kulturno – umetničko društvo. Maja Osmajlić rođena je drugog februara 2004. godine u Beranama. Članica je kulturno – umjetničkog društva “Lim’’ i već devet godina je aktivan član tog društva.
Kako kaže, folklor ne bi izdvojila kao svoj hobi jer je igri posvećena iz ljubavi. Za nju je hobi pisanje tekstova, kako navodi, sam odnos prema književnosti. Svoje emocije je nekada lakše prenijeti na papir nego ih iskazati riječima. Sebe bi opisala kao osobu koja stvara sopstveni svijet u kojem su realnost i mašta usko povezani.
Odakle ljubav prema igri?
Od malena sam imala smisla za igru i pjesmu, čak i za glumu, ali igra i pjesma su bili osnovni dio mog života i mene same. Sestra od ujaka mi je predložila da postanem dio KUD – a i da svoj talenat iskoristim u potpunosti. Čak i u tim godinama, folklor sam gledala na neki poseban i ozbiljan način. Nikada nisam otišla na probu da bih izgubila vrijeme. Želja za učenjem novih stvari i koraka bila je veća od bilo čega na ovom svijetu.
Kada ste postali član KUD – a “Lim”?
Član ovog KUD-a postala sam u januaru 2011. godine nakon osnivanja istog.
U kojoj mjeri imate mogućnost da napredujete?
S obzirom na to da naše društvo vodi osoba koja je u potpunosti školovana i stručna, ujedno i moj koreograf Hadži Milisav Tmušić, mogućnosti su velike. Posle svake probe, sa sobom ponesem dobro raspoloženje, novi naučeni korak i novo iskustvo. Ljubav prema folkloru se ne može prenijeti riječima već je za to potreban osjećaj.
Šta je potrebno da bi neko postao član kulturno – umjetničkog društva?
Najbitnija je dobra volja i želja, nakon toga dolazi upornost koja je potrebna da bi se dostigao određeni uspjeh. Ako niste uporni i istrajni u onome što želite, vaši rezultati neće dostići ni onaj prvi nivo uspjeha. Nikako ne dolazite da bi izgubili vrijeme jer je folklor zaista nešto što vas može ispuniti u potpunosti kao što je i mene.
Koliko traju pripreme za nastup ili takmičenje?
Trajanje priprema zasniva se na težini igre. Ukoliko je igra zahtjevna, ona će se spremati duži vremenski period, dva do dva i po mjeseca. Međutim, ako su igre ’’lakse’’, one će se spremiti za nepunih mjesec dana.
Kakve su bile aktivnosti do sada, koliko ste zadovoljni urađenim?
Bilo je dosta aktivnosti i biće. Mogu reći da sam i više nego zadovoljna postignutim rezultatima i dosadašnjim radom. Brojna gostovanja u različitim državama i gradovima nisu mi samo omogućila da steknem vizuelnu sliku nekog grada ili države već i da steknem nova poznanstva i prijateljstva. Jedan od najznačajnijih festivala folklora u našem gradu, koji se održao maja 2017. godine pod nazivom “Vasojevićki sjednik”, doveo je mnoga kulturno – umjetnička društva iz regiona i time promovisao naš grad u najboljem svjetlu.
Koji nastup vam je ostao posebno u sjećanju?
Svoj prvi nastup ću uvijek pamtiti jer tog dana mojoj sreći nije bilo kraja. Svako dijete se raduje nečemu, a ja sam se posebno radovala tome. Niko, pa čak ni moja porodica nije znala koliko je to meni bilo bitno i koliko mi je značilo.
Najveća podrška?
Porodica je bila, a i sada je moja najveća podrška, ali bih posebno izdvojila svoju majku koja je shvatila moju ljubav prema folkloru.
Šta bi predložili mladim ljudima koji žele da budu dio KUD – a?
Predložila bih im da se upišu u ovo kulturno – umjetničko društvo jer se razlikuje po mnogo čemu od ostalih društava u ovom gradu. Pored igre u ovom društvu se njeguju narodne izvorne pjesme te imamo i pjevačku grupu. Takođe, u našem društvu nisu bitni samo igra i pjesma već osnovna kultura. Svaki član ovog KUD – a prihvaćen je u potpunosti, niko nije bio odbačen ili se smatrao manje važnim od ostalih. Folklor nas uči mnogim stvarima iako se u ovom vremenu to smatra nebitnom stavkom ovog društva.
Ko vam je uzor?
Nikada nisam imala uzor, uvijek sam pratila sopstvene potrebe i dopada mi se što sam tako odlučila.
Koliko je teško ili lako očuvati našu kulturu i tradiciju kroz igru?
U današnjici, nažalost, folklor ne predstavlja veliki značaj. Na defileima često čujem komentare kako je neka nošnja lijepa, a neka ne. Problem je u tome što neko ne shvata značaj te nošnje. Nošnja je nešto unikatno, što ima svaka država i svako podnevlje. Ona se nosi sa ponosom i tom nošnjom predstavljamo svoju kulturu. Iz moje perspektive, u našem gradu, opstanak tradicije i želja da tradiciju sačuvamo od zaborava, svodi se na minimum. Za podizanje svijesti o važnosti tradicije nije dovoljna grupa ljudi, za to je potrebno i više od jedne grupe, a to nam samo govori o odnosu nas prema našim precima i našoj istoriji.
Planovi za budućnost?
Odličan sam učenik i težim ka tome da tako i ostane. Svaki čovjek ima svoj cilj i ako nepotpun, ima bar određeni plan za budućnost. Moj plan za budućnost jeste upis na fakultet političkih nauka, smjer medijske studije i novinarstvo. Pronalazim sebe u tome i to je nešto gdje sebe vidim.
Poruka mladima?
Budite svoji, budite vođa, radite sa onima koji hoće da rade sa vama.
