Maja Savić je rođena 29.04.1976. u Beranama. Naša je proslavljena rukometašica, koja se nakon profesionalne igračke karijere oprobala i u trenerskim vodama, i to veoma uspješno. Za sebe kaže da su joj vrline to što je uporna, što daje sebe 200 posto i ne “gazi preko mrtvih“ da bi došla do cilja. Kaže da je tvrdoglava i da to smatra i vrlinom i manom jer ističe da ne voli da joj drugi nameću svoje stavove. Da li će i dalje biti u rukometu, ne zna jer ju u životu vodi srce i lični osjećaj. Za naš portal govori o rukometu, trenutnim angažmanima, trenerskom poslu …
Koji je vaš trenutni angažman?
Nisam trenutno angažovana, već tri-četiri godine sam izašla iz sporta, bila sam trener mlađih kategorija i sebe sam vidjela u tom trenerskom poslu, ali postojala su neka obećanja koja nisu bila ispunjena pa sam se povukla iz toga. Mislim da moja riječ mnogo znači, pa kad osjetim da sam izigrana, ja se sklanjam.
Zašto ste se odlučili za rukomet?
Volim u suštini kolektivne sportove, ja sam prije svega počela da se bavim atletikom i bila sam jako dobra atletičarka kod Miška Pajkovića i ja bih svima preporučila da prije bilo kog drugog sporta krenu najprije atletikom da se bave koja je za mene “kraljica sportova“. Nisam ostala u atletici jer nisam htjela da trčim sama, imala sam potrebu za društvom , da trčim za loptom. U to vrijeme se u Beranama oformio rukometni klub i tako, išla sam za svojom sestrom koja je voljela da isproba sve što je novo, ja sam krenula za njom i tako sebe vidjela u rukometu.
Kada ste počeli da trenirate rukomet?
U 12-oj sam krenula da se bavim rukometom, a sa 14 godina sam otišla u Podgoricu i u RK “Budućnost“.
Kako je izgledao vaš trening i dnevni režim dok ste igrali rukomet?
Ishrana mi je bila na prvom mjestu, bitan mi je bio i san, noćni provodi me nikad nisu zanimali. Vrlo rano sam se ostvarila kao majka pa sam bila i domaćica i supruga i majka i sportista, sve ujedno. Ali u suštini, vrlo rano prvi trening, pa kućne obaveze, pa popodnevno odmaranje, pa pripreme za novi trening, onda dođe taj novi trening, opet naveče kući. Dakle, vrlo malo slobodnog vremena sam imala, a kad sam ga imala voljela sam da čitam knjige, da se edukujem. I dan danas više volim da se okupljam sa porodicom ili na, recimo, nekom pikniku sa društvom, nego da idem po kafićima i diskotekama jer nisam taj tip, a nemam ni poroke.
Ko je po vama najbolji rukometaš crnogorske reprezentacije?
Golman Simić je po meni napravio veliki pomak u prethodnih godinu dana, a ako gledam mlađe kategorije tu je Bakić koji već nagovijestio blistavu karijeru. Međutim, pošto je ovo kolektivni sport, uvijek ću gledati tim kao cjelinu, neću izdvajati pojedince, jer nijedan igrač koliko god da je dobar ne može sam da dobije utakmicu. Svi igrači na terenu sa trenerom i komplet upravom dobijaju utakmicu.
Kada i gdje ste odigrali prvu utakmicu?
Ne sjećam se tačno, sjećam se samo da su nam dali neke patike starke, saplitali smo se svi. Sjećam se recimo u Kotoru neke utakmice gdje sam u strahu primila loptu, nisam ni znala pravila. Od straha kad mi je prišla igračica, ja sam vratila loptu golmanu i to je ostalo kao anegdota za dalje prepričavanje do dan-danas. (smijeh) Bila sam previše mlada i to je ostalo urezano u sjećanju.
Ko vam je bio najveća podrška?
Familija mi je najveća podrška. Dakle, suprug, ćerka Vanesa koju sam rodila sa nepunih 20 godina, moji roditelji koji su uvijek bili iz mene. Stub svakog sportiste je porodica.
Na kojoj poziciji ste igrali?
U mlađim kategorijama sam igrala dosta na bek poziciji, a kasnije sam bila lijevo krilo i tu sam bila najbolja na svijetu i tu sam pronašla sebe.
Najveći uspjesi u karijeri?
To su osvajanje Lige šampiona, imam ih tri, imam Kup kupova, 2001. sam proglašena za najbolje lijevo krilo svijeta i ono što želim da naglasim jeste Olimpijada u Londonu 2012. godine koja se najviše računa od svega, jer svaki sportista sanja o igranju tamo, da učestvuje na jednoj takvoj smotri. Tu sam osvojila srebro i to je uspjeh koji se ne zaboravlja.
U kojim ste sve klubovima i državama igrali?
Igrala sam dvije godine za RK “Berane“, onda sam otišla i punih 14 godina igrala u RK “Budućnost“, tu sam se oformila i kao sportista i kao čovjek. Međutim, u jednom trenutku sam shvatila da možda nikad neću osvojiti Ligu šampiona i da je vrijeme da tražim drugi klub u kojem ću moći da ostvarim svoje ciljeve i želje. Onda sam otišla i igrala za danski “Slagels”, tu sam provela četiri godine i osvojila dvije Lige šampiona. Onda sam igrala dvije godine za FC “Kopenhagen“ i nakon toga godinu dana u Viborgu. Dakle ukupno sedam godina u inostranstvu i onda sam se vratila u RK “Budućnost“ da tu odigram 15. sezonu i završim karijeru.
Koliko ste postigli najviše pogodaka u sezoni?
Ne znam, znam samo da kad sam proglašena za najbolje lijevo krilo 2001. godine da sam postigla 49 golova i da sam bila najbolji strijelac reprezentacije i to je bio 75 procenat šuta.
Kakvo vam je trenersko iskustvo?
Radila sam dvije godine i osam mjeseci kao trener i tu sam imala zavidnu ulogu. Vodila sam mlade, prihvatila sam generaciju 96/97. Klubu smo dali naziv Danilovgrad i trenirali smo u Danilovgradu. Prve godine smo imali dosta poraza koje smo gledali da gubimo sa što manjom razlikom, da bi već naredne godine počeli da pobjeđujemo većinu klubova. Osvojili smo i Mediteranske igre.
Uporedite nam igrački i trenerski posao.
Ne može se to uporediti. Veliko je nadmudrivanje, kao igrač kontrolišeš samo sebe, nisi odgovoran za cijelu ekipu, a kao trener moraš da postaviš trening, da znaš šta kome treba. Kod mlađih generacija sam morala da pazim i kad imaju ispite i kakvo im je stanje u kući. Morala sam da budem i psiholog i trener i majka, nekad i zla maćeha(smijeh)…međutim sve u cilju da ta djeca imaju što svijetliju budućnost.
Koliko je rukomet razvijen u Beranama i uopšteno u Crnoj Gori?
Treba što više sportskih terena, biciklistikih staza, da djeca budu multipraktici, da se bave raznim sportovima već od malih nogu. Kada je u pitanju danski rukomet, ta djeca počinju da se bave rukometom već sa četiri-pet godina. Oni koji nadgledaju tu djecu, gledaju njihove kognitivne sposobnosti, kretanje i koordinaciju. Oni zanteresuju djecu da se bave sportom, što kod nas nema. Veliki je problem što su djeca konstantno uz telefon, a nisu previše zainteresovana za časove fizičkog vaspitanja.
Planovi za budućnost?
Ne znam, ja sve radim po osjećaju, mene vodi srce. Sve što radim, radim s ljubavlju i dajem sebe mnogo. Mogu sebe da vidim ponovo u trenerskim vodama, ali i u nečemu drugom. Ja smatram da trenutno treba da budem što vše uz familiju, da uživam, posle svih onih situacija gdje živiš kao vojnik, jer je sportista jedan vojnik koji zna kad treba i da legne i da ustane i kad da jede, pa sam i ja sad sebi dala oduška. Uvijek imam nove ideje, od mene se nikad ne zna šta može sjutra da se očekuje.
Poruka mladima?
Sklonite svoje telefone iz ruku, smanjite društvene mreže… Poruka bi prije bila za roditelje da svoju djecu što više izvode u prirodu. Sigurna sam da što više djeca budu u prirodi, da će se više njih okrenuti ka sportu i da neće krenuti na loš put narkomanije i drugih poroka.