Priznanje za najbolju mladu glumicu na festivalu u Nišu za Mariju Mašu Labudović nije samo nagrada za dosadašnji rad, već i potvrda da je na putu koji želi da gradi. Ipak, kako sama ističe, ne doživljava ga kao cilj, već kao podsticaj da nastavi da istražuje, preispituje sebe i bira uloge koje imaju smisla.
Posebno mjesto u njenom dosadašnjem radu zauzima predstava „Slučaj virdžina“, koja joj je donijela ovo priznanje, ali i iskustvo koje je, kako kaže, promijenilo njen odnos prema likovima i ljudima. Govoreći o glumačkom sazrijevanju, izazovima profesije, neizvjesnosti i željama za budućnost, Labudović otkriva zašto vjeruje da gluma nije umijeće pretvaranja, već iskrenosti.
Osvojili ste nagradu za najbolju mladu glumicu na festivalu u Nišu. Koliko Vam ovo priznanje znači i šta predstavlja u ovom trenutku karijere?
Ovo priznanje mi mnogo znači, jer stiže u trenutku kada tek gradim svoj put i kada najviše preispitujem sebe. Ono mi ne govori da sam stigla, već da je put kojim idem pravi i da vrijedi nastaviti. Istovremeno, doživljavam ga kao zajedničku nagradu. „Slučaj virdžina“ nastajao je kroz dug i posvećen rad cijele ekipe, a ja sam je samo primila u naše ime.
Kada ste saznali da ste dobitnica nagrade, kakva je bila Vaša prva reakcija?
Iskreno, nisam je očekivala. Kada su mi javili, osjetila sam veliku radost i zahvalnost. Žao mi je što nisam mogla lično da budem u Nišu, ali sam u tom trenutku mislila na sve ljude sa kojima sam stvarala ovu predstavu.
Da li je ovo priznanje promijenilo način na koji gledate na sebe kao glumicu?
Nije promijenilo način na koji radim, ali mi je dalo više hrabrosti. Ponekad je potrebno da vam neko spolja potvrdi da ono u šta vjerujete ima smisla. Ipak, trudim se da kriterijum ostane unutar mene – na probama, u radu, u onim trenucima kada niko ne gleda.
Koliko Vam je važno da Vas publika i stručna javnost prepoznaju baš u periodu kada gradite svoj glumački identitet?
Važno mi je, jer u ovom periodu svaka podrška znači mnogo. Kada se još formirate, lako je posumnjati u sebe. Gluma je vječito preispitivanje, kopanje unutar sebe i traženje sopstvenih granica. Ovakvo priznanje daje vjetar u leđa, ali istovremeno podsjeća na odgovornost prema publici i prema ovom poslu.
Postoji li uloga koja Vam je do sada bila posebno zahtjevna i koja Vas je promijenila i kao glumicu i kao osobu?
Bez sumnje, „Slučaj virdžina“. Igrati više likova u istoj predstavi, žene koje su se odricale sebe da bi opstale, bilo je fizički i emotivno zahtjevno. Ta predstava me je naučila da razumijem, a ne da sudim, i to je nešto što sam ponijela i van scene.
Kada dobijete novi scenario, šta Vas prvo privuče određenom liku?
Najprije me privuče ono što lik krije, njegov unutrašnji konflikt i razlog zašto je takav kakav jeste. Volim i uloge koje su mi potpuno strane, jer me tjeraju da izađem iz sebe i razumijem nekoga koga u životu možda ne bih razumjela. Da postavljam sebi pitanja koja možda inače ne bih postavljala. Upravo u toj razlici je najveći izazov, ali i najveća radost.
Da li Vam je prirodnije da emocije pokazujete kroz likove nego u svakodnevnom životu?
Pomalo jeste. Lik vam daje okvir i neku vrstu zaštite, pa se na sceni ponekad lakše otvorite nego u svakodnevnom životu. Ali emocija koju pokazujete kroz lik uvijek je vaša, samo je pronašla drugačiji put da izađe.
Koliko su Vam važni reditelj i partneri na sceni u procesu izgradnje lika? Šta ste naučili od kolega?
Izuzetno su važni. Gluma je zajednički rad i lik ne nastaje u izolaciji, već u odnosu sa partnerom i kroz povjerenje u reditelja. Od kolega sam naučila da slušam, da reagujem na ono što se zaista dešava na sceni, a ne na ono što sam unaprijed zamislila. Od Dore Ruždjak Podolski naučila sam da tražim istinu u detalju i u onome što se ne izgovara.
Šta Vam je trenutno najteže u ovom poslu – izbor uloga, neizvjesnost, audicije ili nešto drugo?
Najteža je neizvjesnost. U ovom poslu rijetko znate šta vas čeka sjutra. Zato sam naučila da ne čekam da me neko pozove, već da i sama stvaram prostor, kroz autorske projekte poput „Safre“, „Golf 4“, „Cimerke iz Stare varoši“ i drugih.
Da li nakon ovakvog priznanja osjećate pritisak da morate opravdati očekivanja i nastaviti da nižete uspjehe?
Doživljavam ga prije svega kao motivaciju. Pritisak postoji, ali ga više osjećam prema sebi nego prema drugima. Ne želim da gradim karijeru na nizanju nagrada, već na ulogama koje imaju smisla i koje nešto govore.
Koliko se Vaš pogled na glumu promijenio od početka bavljenja ovim poslom? Postoji li nešto što biste voljeli da ste ranije znali?
Na početku sam mislila da je gluma umijeće pretvaranja, a danas znam da je zapravo umijeće iskrenosti. Voljela bih da sam ranije znala da su greške sastavni dio procesa i da ih se ne treba bojati. Stanislavski je govorio: „Volite umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti.“ Mislim da tu misao tek sada zaista razumijem.
Kada biste mogli da birate bilo koju ulogu, bez obzira na žanr, jezik ili produkciju, kakav biste lik voljeli da odigrate?
Voljela bih da igram u nekoj epskoj priči, u kostimu, jeziku i ritmu nekog drugog vremena. Privlači me to što takva uloga traži potpuno drugačiji način kretanja, govora i razmišljanja, i što morate da razumijete svijet sa sasvim drugim pravilima. Istovremeno, vjerujem da su ljudi u svim epohama osjećali iste stvari – ljubav, strah, ponos i potrebu za slobodom. Upravo me zanima taj spoj, da kroz lik iz prošlosti pronađem ono što je i danas živo i blisko publici.
Kako zamišljate sebe za deset godina? Imate li jasnu sliku karijere koju želite da izgradite?
Nemam potpuno jasnu sliku i mislim da je to dobro. Želim da radim uloge i projekte u koje vjerujem, da nastavim da stvaram i autorski i da ostanem radoznala. Ostalo prepuštam vremenu, jer me ovaj posao najviše raduje upravo kada me iznenadi.
Šta biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon što pogleda film ili predstavu u kojoj igrate?
Voljela bih da publika ponese pitanje, a ne samo odgovor. Da izađe iz pozorišta i bar na trenutak pogleda sebe i druge drugačijim očima. Šekspir je kroz „Hamleta“ rekao da je svrha glume da bude ogledalo prirodi. Mislim da je u tome njena moć i danas, jer nas podsjeća da nijesmo sami u onome što osjećamo.
Marija Maša Labudović glumu ne posmatra kao umijeće skrivanja iza tuđih likova, već kao način da kroz njih dođe do istine o čovjeku. Možda je upravo zato njena misao da je gluma „umijeće iskrenosti“ i najbolji odgovor na pitanje šta je pokreće u ovom poslu. Nagrada iz Niša važan je trenutak na tom putu, ali iz njenih riječi jasno je da je više od priznanja zanimaju proces, istraživanje i uloge koje ostavljaju trag – kako na glumcu, tako i na publici.