Marija Živković rođena je 07. maja 2000. godine u Beranama. Završila je Gimnaziju “Panto Mališić” a trenutno je student medicinskog fakulteta u Beogradu. Ova buduća doktorica izuzetno je uspješna atletičarka. U svemu što radi daje sebe u potpunosti, do poslednjeg atoma snage i ta upornost i istrajnost je vodi kroz život. Želja joj je da ove godine obori dvoranski državni rekord na 800m i nastavi sa boljim rezultatima u sledećoj sezoni.
Kada ste počeli da se bavite atletikom?
Atletiku treniram već sedam godina, a počela sam sa svojih 12 onako iz radoznalosti. Bila sam brža od ostale djece sa kojom sam se igrala ispred zgrade. Onda je tata, koji je mene i brata generalno od malena usmjeravao na sport predložio atletiku. I tako je sve počelo.
Kako je tekla atletičarska karijera?
U početku nije baš bilo kao što je danas. Osvajala sam medalje samo u konkurencijama gdje je bilo po tri takmičara, ali bila sam uporna, dolazila sam na treninge i po suncu i kiši i snijegu. Ostavljala sam što se kaže zadnji atom snage na stazi i eto danas sam donekle mogu reći uspješan sportista svog grada i ove države.
Po čemu je po Vama atletika posebna?
Po čemu je atletika posebna… to pitanje razumjeće samo oni koji je treniraju ili su nekad trenirali. Oni koji su stali u trkački blok i na zvuk pištolja istrčali iz njega, a pored svega ovoga staza za mene znači mnogo više a to je u nekim trenucima bijeg od obaveza, problema i realnosti, a na kraju mjesto ljudi koje veže jedno interesovanje a to je sport.
Šta je neophodno da bi bili uspiješni u jednom sportu?
Da bi bili dobri u bilo kom sportu, ne samo atletici, potrebno je pogotovo ako uz sve to ide škola mnogo mnogo odricanja. Zato je nažalost sve manje djece koja se bave istim. Trening, dva možda koji više i na kraju većina odustane. Opet kažem nažalost jer je sport stvarno nešto u čemu svaki čovjek treba pokušati da ostane ako ne zbog uspjeha onda na kraju krajeva zbog sebe.
Koja Vam je najdraža medalja?
A najdraža medalja… imam ih baš puno. Ali posebno su mi drage sve zlatne medalje sa državnih prvenstva od pionirskog do juniorskog uzrasta i prošlogodišnja srebrna medalja sa MOSI igara gdje sam trčala sa imenima poznatijim svetskoj atletskoj sceni i samim tim istrčala svoja dva najbolja rezultata.
Ko Vam je najveća podrška?
Najveću podršku i zahvalnost svakako dugujem svojoj porodici, pogotovo majki i ocu koji su bili uvijek uz mene i brata. I kad smo gubili i onda kad smo se peli na najviši stepenik na pobjedničkom postolju, radujući se vjerovatno našim uspjesima više od nas samih i mom treneru Zoranu Jojiću bez kojeg ne bi bilo ne samo mene nego i svih ostalih čak boljih i uspješnijih.
Planovi za budućnost…
A za budućnost nemam planove, već samo želje. Trenutna želja je da ove godine oborim dvoranski državni rekord na 800m i nastavim sa boljim rezultatima u sledećoj sezoni. U daljoj budućnosti voljela bih da završim školu i jednog dana postanem ljekar. A ono što najviše želim i ono što bih voljela da isplaniram ali ne mogu je zdravlje bez kojeg ništa ne bi činilo cjelinu.
Poruka za mlade…
Trenirajte. Ako ne zbog uspijeha, onda zbog svog zdravlja.
