Mario Matković rođen je u Beranama 22. maja 1989. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu, nakon čega upisuje Fakultet političkih nauka u Podgorici, gdje i diplomira 2012. godine. Trenutno živi i radi u Podgorici.
Kao vrlinu navodi na prvom mjestu iskrenost, iako je to često mač sa dvije oštrice, zatim empatiju i nesebičnost. Što se mana tiče boji se, kako kaže kroz šalu, „da nema dovoljno redova da ih pobrojim“, ali izdvaja burno reagovanje i gnijev u pojedinim situacijama, nerijetko lijenost, nedovoljno želje za sportskim i fizičkim aktivnostima itd. Mario se bavi crtanjem. Imao je tu sreću da otkrije talenat za crtanje u ranom djetinjstvu.
A za naš portal govori o ljubavi prema crtanju, koliko je isplativo baviti se crtanjem, uspjesima, planovima…
Zašto baš crtanje?
Psiholozi tvrde da svako od nas ima urođene talente – pitanje je ko će koji talenat da otkrije i koliko njih, neko možda jedan, neko nijedan. Ja sam imao tu sreću da otkrijem talenat za crtanje, te sam od ranog djetinjstva počeo da se bavim istim. Jednostavno kada vidiš da si u nečemu dobar, nekako je prirodno da nastaviš da se baviš time i da težis usavršavanju.
Kako ti doživljavaš crtanje i slikanje?
Crtanje je za mene vid molitve, odmor duše, bjekstvo iz svakodnevnice, stvarnosti… dok crtam sva čula se umire, maksimalno se fokusiram na crtež i tu nastaje onaj mir koji, čini mi se, rijetko doživim u svakodnevnom životu. Naravno, tu je i zadovoljstvo koje osjećam kada vidim finalni rad, što me dodatno motiviše i daje volje da nastavim dalje.
Kada si počeo da se baviš time?
Pa rekao bih da sam imao nekih 5-6 godina kada sam počeo da crtam. Sjećam se da su to u početku bili likovi iz ruskih bajki. Kasnije sam crtao likove iz crtanih filmova, no već u završnim godinama osnovne škole postepeno prestajem sa crtanjem. Bavljenje košarkom i atletikom je maksimalno okupiralo moju pažnju u tom periodu, te se crtanju vraćam mnogo godina kasnije – na završnim godinama studija. Tada počinjem da se bavim crtanjem portreta grafitnim olovkama, to je tehnika koju sam u narednim godinama usavršvao.
Koliko je isplativo baviti se tom profesijom, a s druge strane koliko ulaganja sve to iziskuje?
Prije bih rekao da je crtanje za mene više hobi, mada, moram priznati, može nešto da se i zaradi. Međutim, da se živi samo od crtanja – teško, kao neki dodatni prihod – svakako da znači. Ulaganja ima, jer koristim kvalitetne materijale, a svaki kvalitet košta. Međutim, nije to ništa što se ne može postići i što se na kraju ne isplati.
Jesi li već radio neke izložbe i gdje uopšte prezentuješ svoje radove?
Izložbe do sada nisam imao. Razlog je što trenutno nemam dovoljno radova, jer većina portreta koje sam radio su bile porudžbine. Nadam se da ću u skorijoj budućnosti ipak uspjeti da sakupim dovoljno radova koje bih mogao da prikažem na nekoj izložbi. Ovo je era interneta i društvenih mreža, tako da i ja to koristim, te svoje radove objavljujem na svom Instagram profilu m.mario_portreti.
Najveći uspjeh do sada?
Mislim da je moj najveći uspjeh što sam ostao dosledan svojim uvjerenjima i principima, što sam uspio da sačuvam dostojanstvo koje svaki čovjek treba da ima, a bilo je to teško, u ovom zaista, čudnom i teškom vremenu. Što se crtanja tiče, najveći uspjeh je to što sam od solidnog crtanja napredovao do crtanja realističnih portreta, no ima još dosta da se uči i vježba, jer uvijek može bolje.
Najveća podrška?
Najveća podrška je moj mlađi brat, kojem sam uvijek crtao radove za školu, a on to nije zaboravio, te sada kada je već odrastao momak često i finansira materijale za crtanje, reklamira me po društvenim mrežama i sl. – njegova ( finansijska) podrška mi mnogo znači. Šalu na stranu, porodica i moji prijatelji su moja najveća podrška.
Ima li perspektive na našem podneblju za umjetnike?
Pa iskren da budem, čini mi se da i nema baš toliko. Mnogo zaostajemo za zapadom u svemu, pa i u toj oblasti. Umjetnost nastaje iz ljubavi, pa kad čovjek nešto radi s ljubavlju, mnoge druge stvari postaju manje važne…
Šta treba da posjeduje onaj koji želi da se bavi crtanjem?
Na prvom mjestu talenat. Ali to je samo prva stepenica. Konstantnim radom, vježbanjem i usavršavanjem čovjek stiže do željenog cilja. Međutim, da bi sve to postigao najvažnije je strpljenje.
Planovi za budućnost?
Organizovanje prve izložbe.
Poruka mladima?
Poručio bih mladima da treba da prate svoje snove i da nikad ne odustanu od njih. Nekad se čini da su nedostižni i da su možda ipak samo snovi, no ako nesto žarko želis uvijek postoji način da to ostvariš. Važni su samo upornost, rad i pozitivno razmišljanje. Ako na vrijeme reaguješ, ako te ne sputava strah i nesigurnost, ostvarićes ono što želiš. Na kraju krajeva, mudar je samo onaj ko je mudar na vrijeme.
G.V.
