Tokom posljednjih mjeseci u javni zdravstveni sistem se vratilo sedam Ijekara, a među njima su, kako pišu Vikend novine, i neurolog Merdin Markišić i kardiolog Aleksandar Babović, koji ponovo rade u Opštoj bolnici Berane.
Ponovan radni angažman u javnom zdravstvu ima i dr Ivan Knežević u Opštoj bolnici Bijelo Polje, a na ginekologiju u ovoj bolnici se uskoro vraća i dr Vesna Cvijović. Endokrinolog dr Elzana Čikić sada radi u podgoričkom Kliničkom centru, kao i dječji anesteziolog Dragan Račić, dok je Opšta bolnica Bar od nedavno dobila ortopeda, dr Draška Vukovića.
Kardiolog u OB Berane dr Merdin Markišić priča za Vikend novine da se u privatnom sektoru manje radi, manja je odgovornost, manje je umora i obaveza, a veća je zarada. Međutim, kako kaže, to nije za svakoga.
“Kada završite idete kući, nemate pripravnosti, dežurstva i to je ono što je prednost privatnog sektora. S druge strane, ja sam jedan od ljudi koji mora stalno da je u nekoj trci, koji mora stalno nešto da radi. U privatnoj klinici u kojoj sam radio promijenila se vlasnička struktura, takođe, privatnik traži od vas zaradu, nekad i dopunski rad mimo dogovora. Morate da stvorite posao, da radite više dijagnostike nego što ste planirali. Zbog same činjenice da sam tada bio jedini neurolog, nikada nijesam okrenuo leđa bolnici u kojoj sam prije radio. Kada god je bilo potrebno, ja sam uvijek pomagao bolnici”, tvrdi Markišić koji je na kraju shvatio da javno zdravstvo ipak, ima prednost.
“Kod privatnika uradite neku dijagnostiku, pregled i često više nemate uvid u to šta se dešava sa pacijentom. S druge strane, kada radite u javnom zdravstvu, imate odjeljenje, tu radite dijagnostiku, pratite terapiju koju pacijent prima, za razliku od privatnog sektora, gdje kad date terapiju, vi više nijeste u toku do sljedeće kontrole kako se ta terapija primjenjuje. Moja struka je takva, zahtijeva praćenje, danonoćno. To je glavna stvar zbog koj e sam se vratio u državnu bolnicu”, ističe Markišić.
Iako mnogi smatraju da ljekari nijesu dobro plaćeni, Markišić vjeruje da su oni, u odnosu na druge profesije, plaćeni dovoljno.
“Meni je sestra profesor, ako ona ima platu 450 eura, a mi imamo duplo više, možda nijesmo dovoljno plaćeni, ali nijesmo ni toliko loše plaćeni. Dakle, glavni razlog odlaska ljekara iz javnog zdravstvenog sistema nije novac, nego, kako sam rekao, manja odgovornost. Uradite pregled ili operaciju i završili ste posao, a u javnom zdravstvu morate da pratite pacijenta, da mu se posvetite”, naglašava Markišić.
Njegov kolega kardiolog iz iste bolnice dr Aleksandar Babović kao glavni motiv za povratak u javni zdravstveni sistem navodi nedostatak timskog rada u privatnom sektoru.
“Zahvaljujući ministarstvu, naš zdravstveni sistem poprima oblike modernog zdravstvenog sistema. Sve je to još uvijek u povoju, ali nabavljaju se novi aparati, ulaže se u edukaciju, nas ljekara u javnom zdravstvu. Vodi se računa o našem materijalnom položaju, s jedne strane, a s druge strane dozvoljen nam je dopunski rad u registrovanim zdravstvenim ustanovama. Sve je to razlog više za povratak u javno zdravstvo”, napominje Babović.
Kako ističe, u trenutku kada je on napustio javni sektor, bio je izražen veliki pritisak javnosti na sve zdravstvene radnike, a organizacija je bila neadekvatna.
“Međutim, i u privatnom zdravstvenom sistemu postoji dosta ograničenja, zbog toga što privatna zdravstvena ustanova, s obzirom da sam ja kardiolog koji je još uvijek mlad i koji hoće da se bavi naučno-istraživačkim radom, ne pruža mogućnost timskog rada. Ne pruža onu osnovnu naučnu bazu za napredovanje. Za sada je tako, ne znam da li će se nešto promijeniti. Takođe, plata, barem u mom slučaju, nije bila nešto mnogo veća”, dodaje Babović.
Markišić kaže da je u momentu kada je napustio javni zdravstveni sistem bio nezadovoljan svojom pozicijom.
“Imao sam previše posla i zasitio sam se rada, 24 časa pripravnosti, umora. Moje mjesto stanovanja je bilo 40 km udaljeno od bolnice i stalno sam bio na točkovima. Ukazala mi se prilika da radim u jednoj velikoj poliklinici koja se tek bila otvorila. Ljudi koji su je otvarali su bili moji prijatelji pa sam htio i da im pomognem. Sve je počelo sa savjetima, a onda sam riješio da dam otkaz u javnom sektoru i da počnem da radim kod njih”, navodi Markišić.
Ipak, on se vratio u javni sektor jer smatra da je budućnost u javnom zdravstvu, ali da se u njega mora više ulagati.
“Ono se mora ojačati, moraju se naći načini i kapaciteta da bi se popravila dijagnostika, aparati. Takođe, smatram da u javnom zdravstvu treba nagrađivati one koji mnogo rade i koji to zaslužuju. Takođe, treba natjerati neradnike da urade svoj dio posla”, naglašava Markišić.