Svake treće subote u mjesecu avgustu je dan napuštenih životinja.
To je dan kada se sjećamo koliko je duša još uvijek bez doma, koliko ih je zatvoreno u prihvatilištima i azilima, koliko ih živi na ulicama, koliko ih treba našu pomoć. Pas i mačka su jedine životinje koje su prišle čovjeku da dijele svoj život sa njim, poklanjajući mu beskrajnu ljubav, odanost i požrtvovanje.
Velika većina njih je za uzvrat, od čovjeka dobila samo bol i patnju. Čovek ih tretira kao otpad, svakodnevno ih napuštajući i zlostavljajući. Baca njihov podmladak u kontejner, ostavlja u obližnjem parku ili u ulazu zgrade. Mladunci različitih uzrasta, slepi, sa pupčanom vrpcom koja još nije otpala, tek progledali, tek počeli da jedu, ili stari mesec, dva, tri … To neželjeno potomstvo svojih ljubimica, svoju odgovornost i brigu, nesavjesni i neodgovorni vlasnici podmeću slučajnom prolazniku. Oni ne žele da sterilišu svoju kuju ili mačku zato što to „nije prirodno“, ali bez imalo osjećaja krivice ostavljaju njihov porod na ulici i tako ga osuđuju na smrt. Da li je to prirodno?
Da li je prirodno izbaciti životinju i osuditi je na smrt? Izbačena životinja ne može da se snađe, tumara okolo prilazeći svakome ko je pogleda. Po njenom ponašanju se vidi da je izbačena i da ne zna šta da radi, ne zna kad da beži i da se krije, ne zna da pređe ulicu, ne zna da nađe hranu … Njihovi vlasnici su postali svjesni obaveza koje imaju oko njih, a koje ne mogu da ispune, i jednostavno su ih izbacili napolje, na drugom kraju grada, daleko od kuće, daleko od ljudi, u tišini, da ne mogu da se vrate.