Za Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, proglašen je 3. decembar, koji se svečano obeležava od 1992. godine. Tada Generalna skupština ujedinjenih nacija usvojila je rezoluciju kojom se sve zemlje svijeta pozivaju na obilježavanje tog dana. Cilj je unaprijeđenje života osobama sa invaliditetom i jednako uživanje u ljudskim pravima i ravnopravnosti.
Ovaj dan je povod i prilika da se skrene pažnja na svakodnevne, neriješene, probleme sa kojima se osobe sa invaliditetom suočavaju, a to su prije svega, siromaštvo, visoka stopa nezaposlenosti i društvena izolacija. Danas, približno 15 posto svijetske populacije su osobe za invaliditetom.
Invalidnost se može definisati na više načina. Najčešće se ističe da je to stanje koje proizlazi iz gubitka ili redukcije sposobnosti da se izvrše očekivane ili specijalno definisane aktivnosti socijalnih uloga u jednom dužem vremenskom periodu, zbog hronične bolesti ili oštećenja. Savremena shvatanja invalidno lice definišu kao osobu koja značajno ili potpuno nema sposobnosti vida, sluha, lokomotornih radnji, ili ima intelektualnu insuficijenciju. Sa druge strane, disabilitet je privremeno ili permanentno smanjenje funkcija i predstavlja nemogućnost da se izvedu određene aktivnosti koje većina ljudi može da izvede, često kao rezultat fizičkog ili mentalnog stanja. Nijhovi problemi suštinski onemogućavaju invalidne osobe u razvijanju socijalne komunikacije, što značajno utiče na njihovo učestvovanje u mnogim segmentima života. Zbog toga postoji veoma osmišljen pokret za smanjenje psiholoških, socijalnih i svih drugih prepreka koji ometaju invalidne osobe da ostvare one sposobnosti kojima raspolažu i koje, njihovim ispunjenjem mogu ostvariti značajne lične i socijalne uspjehe. Da bi OSI funkcionisale dostojno kao što zaslužuju potrebna im je prije svega podrška i razumijevanje okoline i maksimalno moguće uključivanje u zajednicu u svim mogućim poljima. Međutim iako je napredak u poboljšanju kvaliteta njihovog života i smanjenju stigmatizacije vidljiv, i dalje postoje određeni problemi sa kojima se OSI bore. Manjak mogućnosti da se zaposle, školuju, učestvuju u sportskim, kulturnim dešavanjima i kreiranju politike ih i dalje dovodi u nezavidan položaj. Osim izopštavanja iz društva jedan od problema je to što se njihovo stanje često ne shvata toliko ozbiljno ili su okolini preveliki teret. Ovo je razlog zbog kojeg bi dodatne edukacije namijenjene svima u društvu, omogućile da se što bolje upoznaju sa problemima OSI.
Koliko je nam je teško teško da obavljamo naše svakodnevne radnje, održavanje higijene, posao, ili hobi kada se nosimo da običnom povredom ruke ili noge? Da li možemo da se postavimo u poziciju OSI? Zato trebamo da pokažemo razumijevnje za njihove probleme. Stoga, trebamo raditi na, prije svega razvijanju empatije za prema njihovim problemima, na poštovanju njihovog dostojanstva i svih prava, na upoznavanju sa praktičnim radnjama koje omogućavaju OSI da lakše funcionišu.