Naš sugrađanin od 2010. godine uspješno vodi KUD „Lim“. Njegov najveći san je da folklor nastavi da živi, da u skorije vrijeme svoje znanje i iskustvo pretoči u knjigu da ostane zapisano, da bi neki novi folkloraši mogli nastaviti sa širenjem i čuvanjem naše bogate narodne baštine.
O folkloru, narodnim igrama i međunarodnim festivalima za naš portal govori spec. vaspitač za tradicionalne igre na master studijama, umjetnički rukovodilac KUD-a „Lim“, Hadži Milisav Miki Tmušić.
Šta Vas je privuklo folkloru i kada ste počeli njime da se bavite?
Folklorom sam počeo da se bavim davne 2002. godine. Uvijek me privlačila muzika i narodna igra i želio sam da naučim da igram. Ali ne samo kako danas kažu „da naučim da igram da ne bih na svadbi samo sjedio“, nego da naučim igrati narodne igre. Često sam gledao na društvenim mrežama koncerte raznih ansambala i divio im se, kako igraju, kako su srećni jer narodne igre imaju mogućnost prezentovati i prikazati svima kojima je to zanimljivo i interesantno. Počeo sam da učim da igram i tako zavolio i pronašao se u folkloru. Zbog ljubavi prema folkloru sam i upisao Visoku strukovnu školu za obrazovanje vaspitača u Kikindi, diplomirao i specijalizirao i dobio zvanje specijalizant za narodne igre i pjesme i nastavio doškolovavanje na master studijama na Muzičkoj akademiji „Goce Delčev“ u Makedoniji.
Gdje ste naučili svoje prve korake? Ko Vas je tada učio i kako su izgledale Vaše prve probe?
Prve korake sam naučio u Beranama u jednom KUD-u koji je tada postojao u gradu, od tadašnjih starih igrača – Miro Đukić, Toni Dlabač, Stefani Iritano, a moja prva proba je bila mogu reći stideća jer sam ušao u kolektiv u kojem nisam nikog znao, ali ljudi koje sam pomenuo su me odmah prihvatili prišli mi i tako je sve počelo.
Folklor je prilično zahtjevan kao igra, koliko je potrebno truda i odricanja?
Prvo, folklor nije samo igra kako se danas nažalost i predstavlja. Folklor je živa materija, folklor je tradicija, folklor su narodni običaji, folklor je igra i pjesma. Folklor vam ne može biti zahtjevan jer je to ljubav. Kada pristupite nečemu što volite, čemu se posvetite onda tu ništa nije zahtjevno. Odricanja slobodno mogu reći da i nema ali zato trud je potreban. Trudite se da obiđete što veći teren, da se sretnete sa što više starih ljudi koji su prenosioci narodne tradicije, običaja, igara i pjesama, da ih intervjuišete, da zapišete i snimite razgovore sa njima. Od njih učimo i igre i pjesme. Tako i radimo u našem KUD-u obilazeći teren Vasojevića zapisujemo i snimamo. Kada sam rekao zapisujemo, mislim na transkripcije i notne zapise, kao i zapisivanje igara – koraka što se stručno zove Labanotacija i tako čuvamo ono što nažalost lagano tone u zaborav. Malo je danas istraživača koji se bave ovim poslom, jer on nije isplativ. Tu nema materijalne zarade već samo trošak. Ali duhovna zarada je ogromna. Moram istaći dva terenska obilaska koja sam imao tokom proteklih godina. To je obilazak upokojene baba Ilinke Šoškić koja je u trenutku razgovora imala 104 godine i upokojenog djeda Rada Vukićevića koji je u trenutku razgovora imao 92 godine. Ono što čujete od njih, njihove životne priče, patnje, muke, probleme koje su imali su nešto što nema cijenu. Kada slušate baba Ilinku koja vam detaljno opisuje ubistvo svog djeteta koje je nosila u naručju, a onda vam i pokaže ranu na grudima koju je zadobila od udarca kundaka puške, ne možete ostati ravnodušni. Ili kada slušate deda Rada koji vam recituje a on kaže „deklamuje“ pjesmu „Put ždralova“ koja govori o Golgoti povlačenja srpske vojske preko Albanije a koju je „deklamovao“ na priredbi u četvrtom razredu osnovne škole i pritom plače. To su trenuci koji se ne zaboravljaju i tada shvatite koliko je vaša misija plemenita i značajna.
Šta je ono što najviše volite u vezi sa folklorom, i koji Vaš nastup ćete zauvijek pamtiti?
Volim folklor jer folklor je sve. Folklor je ljubav, druženje, nastupi, putovanja, upoznavanja, čuvar tradicije, čuvar običaja. Nastupa je bilo mnogo što kod nas što van granica naše zemlje. Nastupali smo na mnogim festivalima, humanitanim koncertima, defileima, a izdvojiću nastup koji smo imali u Centru Sava u Beogradu koji je u bivšoj Jugoslaviji jedini koji ima nevjerovarnu scenu i vjerujte da se za nastup na takvoj sceni živi. Tako da ću izdvojiti taj nastup gdje smo se igrama iz Crne Gore predstavili beogradskoj publici među 53 kulturno umjetnička društva iz Evrope, a publika nas je tokom desetominutnog nastupa, pet puta pozdravljala aplauzom.
Koji je najveći profesionalni uspjeh koji bi izdvojili u svojoj karijeri?
Najveći uspjeh mi je taj što smo u okrilje našeg KUD-a uveli veliki broj djece i omladine. Što sam uspio da im prenesem ljubav prema folkloru i narodnoj tradiciji, što smo preko našeg KUD-a pomogli novčano velikom broju djece koja se nažalost bore sa najtežim bolestima, što smo prepoznati ne samo kao kulturno umjetničko društvo koje „igra“, već i kao KUD koji je organizovao veliki broj koncerata i humanitarnih akcija na kojima su se prikupljala sredstva za pomoć djeci oboljeloj od raka, za obnovu i izgradnju manastira i hramova. Tako da ne mogu izdvojiti ništa posebno jer od samog početka rada KUD-a uspjesi se nižu, a nadam se da će ih biti još.
Koliko dugo ste koreograf KUD-a „Lim“?
KUD je osnovan 2010. godine i od njegovog osnivanja sam umjetnički rukovodilac.
Koliko KUD broji članova i na koji način motivišete članove?
Što se članstva tiče broj uvijek varira. Nažalost i sami roditelji slobodno mogu reći su tu malo neodgovorni, ne svi ali ih ima. Recimo dovedu svoje dijete upišu ga, dijete počne da uči dolazi na probe, a onda ga nema po nekoliko proba jer je roditeljima bilo naporno da ih dovode. To govorim za mlađe članove, jer ipak su oni nosioci našeg društva. Ali što mi je drago u mnogo slučajeva djeca su ta koja su uporna i forsiraju dolaske na probe tako da nam se broj kreće oko 50 članova.
Što se motivacije tiče, sam odnos prema članovima je motivacija. Ako se postavite prema njima sa poštovanjem i ljubavlju da oni to osjete, vjerujte veća motivacija ne treba. Naravno kao što sam rekao Folklor nije samo igra jer u našem Kud-u se bavimo i očuvanjem narodnih običaja i to svadbenih, pogrebnih i drugih. Nekom će sigurno zvučati smiješno kada kažem pogrebnih ali trebamo znati da je u Crnoj Gori kult smrti itekako izražen i poštovan, tako da je djeci sve to zanimljivo kada im počnete objašnjavati stvari vezane za bilo koje običaje a posebno kada ih uče i budi prenosioci na sceni.
Kakve kvalitete po Vašem mišljenju treba da posjeduje uspješan igrač?
Prvo treba da bude čovjek a sve ostalo je učenje. Svaki član našeg društva je uspješan igrač. Kako je rekao naš blaženopočivši Patrijarh Pavle „danas je najteže biti čovjek“. U folkloru se učimo da budemo prvo dobri ljudi, da dijelimo sa drugima, da pomažemo drugima. Sam ulazak u svijet folklora je nešto posebno jer je folklor narod i narod je folklor. Kada smo dobri ljudi onda možemo biti i dobri igrači i pjevači, lakše sve naučimo. Pored kućnog vaspitanja koje djeca donose, i folklor je takođe vid vaspitanja. Da znamo kako da se ophodimo prema našim duhovnim vrijednostima, da znamo da kada se može uvijek treba drugom pomoći i da nikada ne odmognemo drugima.
Naravno potreban je i talenat da bi neko bio dobar igrač i pjevač ali ipak za igru i pjesmu upornost je najpotrebnija. Trud i rad koji na kraju se rezultuje dobrim igračem i pjevačem.
Koliko je po Vašem mišljenju folklor cijenjen u našem društvu?
Nažalost, folklor uopšte nije cijenjen u našem društvu. Postoje brojna kulturno umjetnička društva u našoj državi. Saberimo koliko polaznika imaju i kada dobijemo rezultat brojčani, vidimo koliko smo mi djece otrgli od ulice, narkomanije i drugih poroka koji vrebaju na svakom ćošku. To još država nije prepoznala i na pravi način vrednovala. Folklor je veoma korisan po cijelo društvo, ali nažalost u praksi nije tako. Kako državne tako i lokalne institucije se sjete da u njihovom gradu postoji neko kulturno umjetničko društvo, kada im treba po jedan par u narodnoj nošnji, koji će stajati sa strane držeći pogaču i so ili makaze ako treba neku vrpcu presjeći. To traje čitava dva minuta i to je to. Nakon toga folklor za te institucije više ne postoji. Novčanih sredstava za kulturno umjetnička društva nema. Nemam ništa protiv fudbala, ali pogledajmo kolika se novčana sredstva ulažu u fudbalske klubove. Konkretno u našem gradu. Ne može svaki fudbaler biti Ronaldo, ali zato svaki muškarac može biti folkloraš, može biti čuvar kulturne baštine, tradicije, može biti čuvar kulture. Ali ne to se ne cijeni niti vrednuje. Opet da naglasim da me ne bi neko shvatio pogrešno, ali samo tražimo da se i naše organizacije vrednuju jednako. Ajde sve organizacije bilo sportske bilo kulturne u našem gradu, da prezentuju svoje rezultate i da se na taj način što bi naš narod rekao „odvoji žito od kukolja“.
Koji je Vaš najveći san?
Najveći san svakog čovjeka je da zasnuje porodicu i dobije porod. Ja sam Bogu hvala taj san ispunio. Kada kažem da mi je to najveći san, to kažem jer sa porodicom vežem i folklor jer je folklor jedna velika porodica kroz koju učimo da sačuvamo smisao porodice da je to osnovna ćelija našeg društva.
Na poslovnom planu moj najveći san je da folklor nastavi da živi, da u skorije vrijeme svo svoje znanje i iskustvo pretočim u knjigu da ostane zapisano, da bi neki novi folkloraši mogli nastaviti sa širenjem i čuvanjem naše bogate narodne baštine. Da bi ono što sam ja na terenu zapisao od starih kazivača mogli dalje učiti, igrati, pjevati i prenosti. Materijala ima mnogo jer se već nekoliko godina obilaze sela na teritoriji Vasojevića i obavljaju razgovori sa starim ljudima tako da bi i knjiga mogla uskoro ugledati svejtlost dana, obzirom da su mi i diplomski i specijalistički rad zasnovani na običajima, igri i pjesmi Vasojevića, a takođe i master rad koji će uskoro doći biće zasnovan na Vasojevićima.
Postoji li mjesto gdje bi voljeli da nastupate?
Znate kako svaki nastup bilo gdje da se odigra je poseban za sebe. Od nastupa na selima do nastupa po evropskim gradovima. Ali kao što sam na početku našeg razgovora istakao, nastup u Sava centru u Beogradu je kruna koju je naš Kud dobio kada govorimo o velikim scenama. Preko toga nema.
Kako možete okarakterisati folklornu kulturu u Crnoj Gori, i šta je potrebno za njen razvoj?
Folklorna kultura nije na zavidnom nivou. Svi zajedno počevši od nas samih trebamo raditi na njenom uzdizanju. Ono što sam već naveo je da dok se država ne uključi i uvidi interes, državni interes bićemo tu gdje jesmo. Država treba da se okrene kulturi, da pomogne. Nije uvijek pomoć, novčana pomoć. Danas kada kažemo pomoć, svi mislimo na novac. Ne nije sve novac. Kada sam pisao diplomski rad i baveći se istraživanjem došao sam i do jednog govora velikog Vinstona Čerčila. Kada je tokom Drugog svetskog rata Britanija bila u krizi i neophodan joj bio novac za razvoj vojne industrije, Vlada Britanije je donijela odluku da se svako ministarstvo odrekne dijela novca za potrebe vojnog ministarstva. Kada se Čerčil sastao sa ministrima i počeo razgovor, svi ministri su se prvo obratili ministru kulture tražeći od njega da se to ministarstvo odrekne najvećeg dijela, jer je rat i to ministarstvo neće imati mnogo posla niti nekih posebnih potreba. Tada ih je Čerčil prekinuo i rekao parafraziraću ga „od ministarstva kulture se neće uzeti ni jedna funta jer mi u rat ulazimo da bi sačuvali našu kulturu i tradiciju a ne da bi je u ovom ratu izgubili“. Danas Bogu hvala nismo u ratu, ali jesmo na putu jednog posrnuća društva gdje su sve moralne vrijednosti unižene, gdje se veliča nešto što nije naše, gdje se tradicija omalovažava i nažalost koristi u pojedim prilikama isključivo kao dekor. Kada Država odluči da ne sačuva, nego spasi svoju kulturu tada će i Folklor kao jedan veći dio kulture našeg naroda procvjetati. Dok se ovako gleda na kulturu nama spasa nema.
Šta savjetujete našim mladim sugrađanima?
Prvo da budu ljudi, da ne prave razlike između onih koji imaju i onih koji nemaju, da rade ono što ih ispunjava, da vole svoju kulturu. Da se bore za sebe, jer kada se budu borili za sebe i iznijeli svoj stav, tada će i država primijetiti da ima svjesnu omladinu, omladinu koja voli ovu državu, omladinu koja će ostati u ovoj državi, a ne da ih se sjete kada odu i napuste Crnu Goru kada odu trbuhom za kruhom. I naravno kao i svaki čovjek koji se bavi folklorom pozvat ću ih sve da dođu da budu dio našeg svijeta. Ne da sa omalovažavanjem gledaju na folklor jer je folklor nešto uzvišeno. Folklor je vaspitanje, druženja, putovanja, ljubavi. Folklor je život i dođite da ga živimo zajedno. Folklor bez srca i duše nije folklor kao i to da nam treba više obrazovanih ljudi koji izučavaju Folklor i da se država konačno osvijesti što se tiče tradicije i kulture.
I završiću sa jednom rečenicom velikog Stefana Nemanje: „Zato ljubite čedo moje svoju pjesmu i svirku kao dušu svoju. I pazite dobro da vam pred kućom nikada ne zapjeva tuđa pjesma i zaigra tuđe kolo“.