Većina putnika namjernika, turista, istraživača, naučnika i svih ostalih znatiželjnika koji u Berane ulaze kroz njegovu prirodnu kapiju, kroz veličanstvenu Tivransku klisuru, carstvo orlova i mladica ili iz pravca Rožaja, i ne sanjaju i ne slute da je beranski kraj jedna istinski bogata arheološka riznica, a Lužac, naselje smješteno na gornjim terasama lijeve obale Lima, kao i na lijevim zaravnima Limove najveće pritoke Bistrice, sastavni dio tog bogatstva.
Međutim, ipak je poneko od njih saznao za to na osnovu nekoliko povećih tabli ( jedna od njih je i dalje u ataru sela Trešnjevo kod Andrijevice) sa natpisom ,,Rimski kastrum“ i oznakom koliko je kilometara do tog mjesta, ali bez ikakvog pojašnjenja gdje se ono nalazi i kako i stići do njega.
Posebna je zanimljivost da niko ne zna ko je i postavio te table, a još veća da je kastrum proglašen od državnih nadležnih službi za kulturno dobro, barem prema tvrdnjama pojedinaca zaduženih za očuvanje prošlosti beranskog područja. To, naravno, ne bi ni bilo čudno, nego samo pohvalno, da je kastrum otkopan, sačuvan, vidan i zaštićen, ali, nažalost – nije!
U svakom slučaju, te table s takvim natpisom su izazivale pažnju, ali i velike neodumice kod svih onih zainteresovanih da obiđu to mjesto, ne znajući da li i uopšte i postoji.
A ,,kastrum“ je, uistinu, i postojao, ali i značajno naše naselje prije njega, što je stručnjacima i onim koji se razumiju u arheologiju postalo jasno kad su, nakon požara, od prije nekoliko godina, pronađeni kameni artefakti u zidu nekadašnjeg hotela ,,Beograd“, sadašnjeg tržnog i ugostiteljskog mjesta ,,Evropa“.
Pojedini arheolozi su tada napomenuli da se ne radi o rimskoj plastici, ne znajući da je ona donesena i uzidana, upravo, sa mjesta koje je proglašeno samo za ,,kastrum“ i ništa više od toga. Zanimljivo je i skoro nevjerovatno, da većina onih koji su i plaćeni za svoj arheološki posao ili njemu sličan, javno priznaju da ne znaju gdje se nalazi ,,Rimski kastrum“ i da li i postoji.
Taj ,,Rimski kastrum“, ali i staro naselje na kojem su ga Rimljani i dogradili, nalazi se na samoj granici današnjeg Lušca i Doca, odnosno imanja Pajkovića i Račića i sem parčadi opeke koju oni koji se razumiju u arheologiju mogu pronaći na mjestu koje je izgleda velike grmuše, ne mogu ništa drugo ni vidjeti.
Stariji stanovnici tih mjesta pričali su svojim potomcima da je u tursko vrijeme dosta kamena iz zidina uzidano u kule, pa poslije oslobođenja 1912. godine za kuće, kule i vile, a poslednje ostatke su poslije Drugog svjetskog rata iskoristili za zidanje beranskih zgrada.
Tako je u te građevine, od kojih su neke i srušene, uzidana beranska istorija. Najnovije skrnavljenje, isključivo zbog neznanja i nemara, zbilo se prilikom probijanja putnog pravca Lužac-Dolac, preko Kaluđerskog jaza, kada je jedan dio nalaza jednostavno pomiješan sa zemljom i kamenjem završio na nekom od mjesta za ostavljanje otpada.
Inače, kad je velika suša sa brda iznad Lušca i Doca mogu se uočiti tragovi zida koji su vodili sve do manastira Đurđevi Stupovi i do Balabande, a mnogi stanovnici ovih naselja su prilikom kopanja temelja kuća i pomoćnih prostorija nailazili na obrađene i poluobrađene kamene komade. Veoma je malo onih koji znaju da se mjesto gdje je Prvoslav, Nemanjin sinovac, sagradio svoju divnu zadužbinu, nazivalo Stupovi, i da se na tom mjestu, i prije primanja hrišćanstva, u pagansko doba, narod okupljao i odavao počast kumiru, odnosno stupu.
Dosta predmeta iz veoma stare prošlosti pronađeno je na imanjima Pajkovića u središnjem dijelu Lušca, ispod zaravni Grujice. Neposredno kod današnjeg groblja, s njegove sjeverne strane, šezdesetih godina prošlog vijeka otkopana je i raskopana humka, a nije poznato gdje su završili neki pronađeni predmeti.
Na starom dijelu tog groblja vidljive su uspravne grobne oznake, kamene gromade, velikih razmjera, koje nijesu ispitane, a koje treba zaštiti, sa nekoliko ležećih kamenih obrađenih ploča. Pored toga na mjestu Gomile, južnom dijelu Lušca, nedaleko od Bistrice, razidane su praistorijske gromile ( gomile, tumuli) poslije 1800. godine, novim talasom naseljavanja, a poslije Drugog svjetskog rata preostali kamen je iskorišten za izgradnju zadružne štale.
Nikom nije poznato šta se desilo sa iskopinama. Prilikom kopanja temelja za kuće Vukovića obodom tog mjesta pronađena je i keramika, koja je, srećom, sačuvana.
Da je na obroncima Paklene topljena ruda vidno je i danas na nekim mjestima, a otuda je i naziv tog brda iznad Lušca, sa proplankom na vrhu zanimljivog naziva – Rudina, koji samo potvrđuje ovakve pretpostavke, uz napomenu da na njegovim obodima ima rude gvožđa, kao i poludragog kamena hematita.
Preko planine Soko, ispod Ćafe, koja je bila mjesto prvog, ranog, izdiga mještana Lušca, vidni su ostaci podzida starog karavanskog puta, a na proplanku Jasikova rupa postali su uočljivi ostaci odbrambenog suhozida sa južne strane. Zanimljivo je to da na livadama Sokola, na tolikoj nadmorskoj visini, postoje tri ozidana bunara, sa pitkom vodom.
Na nekim mjestima u Lušcu ( na imanju Pajkovića), pronađene su oveće metalne osti, metalni klinovi i kameno oruđe. Pronađena su i dva antička groba, nadgrobni spomenik, a sva prilika, barem na osnovu priča starijih žitelja Lusca, ali i Doca, nadgrobni spomenik uzidan u okvir južnih vrata priprate manastira Đurđevi Stupovi je, ipak, sa teritorije Lušca.
Pronađeni nalazi u vidu bronzanih i srebrnih novčića, staklenih čaša i flaša, srebrnih prstena, pojasnih kopči, gvozdenih dlijeta i kamenih bruseva, vrhova strelica, gvozdenih grivni, bikoničnih pehara, gvozdenih igli, nalaze se u Polimskom muzeju, ali je i jedan dio volšebno nestao u ranijim vremenima, kao uostalom i mnogi nalazi sa prostora cijele Crne Gore, završivši u muzejima drugih zemalja, koje su ih predstavile javnosti kao svoje ( na šta sam ukazao u svojim feljtonima).
U kanjonu Bistrice nalaze se neispitane pećine Čađa, Dvovratnica, Zidanica, Vilino vreteno. Zidanica je nazvana tako zato što joj je ulaz bio ozidan, ali je zid, nažalost, gotovo uništen od strane tragača za blagom. U najprostranijoj pećini, Ćađi, čiji nivoi nijesu otkopavani i istraživani, skrivali su se, tokom Drugog svjetskog rata, stanovnici Lušca, Buča i Pešaca, spasavajući se tako i od bombardovanja.
Vidljiva su udubljena u stijenama, u koja su uvlačene grede, pa onda patošene, da bi se preko njih stizalo do nepristupačnih bezimenih pećina iznad ovih, što svjedoči i o graditeljskoj umješnosti nekadašnjih stanovnika ovog dijela beranske doline, iz davnih vremena.
Pećine se nalaze naspram uzvišenja Gradac, koje se nalazi na desnoj obali rijeke Bistrice i u ataru Buča. Gradac nije arheološki ispitan, ali je pri vrhu brda pronađena urna sa kostima pokojnika, keramika, novčići, strijele, a u jednoj od malih pećina pronađen je metalni plug.
Prilikom proširenja nekadašnje staze koja je vodila ka Banjevcu, bučičkom zaseoku, mašine su uništile zapadni dio bedema, a ostao je samo dio suhozida, sakriven u šipražju.
Sve dok ne dođe vrijeme da se ostaci naše davne prošlosti srede i obezbijede tako da ne mogu biti ugroženi, ne bi trebalo postavljati nikakve table s obavještenjem kako stići do njih, jer bi one pomogle ponajviše kradljivcima i tragačima za ,,blagom“ koji snabdjeveni mapama, raznim detektorima za metal i drugim spravama, ali i knjigama pojedinih naučnika i istraživača u kojima je bespotrebno, a potanko objašnjeno gdje se nalaze starine, krstare prostorom beranskog kraja, ali i Crnom Gorom, uništavajući djelove naše, bez sumnje, veoma značajne prošlosti, koji, i te kako, mogu izmijeniti do sada uvriježena, a netačna istorijska i arheološka tumačenja.
Zato treba da na vidnim mjestima i raskrsnicama postoje putokazi i obavještenja kako da se stigne do zgrade Polimskog muzeja u Beranama, u kojoj će oni koje to i zanima na miru razgledati ono što je i izloženo, a među tim artefaktima i jedan manji dio od onog što je prikupljeno na prostoru veoma starog naselja Lušca.
Tekst i foto: Milija Pajković
Tekst preuzet iz časopisa „Nova Sloboda“, Espona