Miloš Božović izabran je za najboljeg sportistu u 2018. godini a osim toga postavio je četiri nacionalna rekorda. Smatra da se rad i trud isplati a o svojim snovima, uspjesima i malim tajnama ove sportske discipline sa njim je razgovarala ekipa portala Mladi Berana.
Možes li nam reći kako si i zašto među svim sportovima izabrao baš streljaštvo?
Pa streljaštvo je vrlo specifican sport, koji u našem gradu ima dugu tradiciju. Za moju ljubav prema ovom sportu zaslužan je moj otac, koji se i sam kao mlad bavio streljaštvom. Prije streljaštva bavio sam se i drugim sportovima ali sam shvatio da mi individualni sportovi leže bolje i da se u streljaštvu najbolje pronalazim. Svidio mi se rad sa oružjem i ta posebna atmosfera koja vlada u streljani, i prosto sam zavolio ovu vještinu.
Pamtiš li tvoj prvi susret sa oružjem?
Pa da budem iskren i ne pamtim. Kao mali sam uz oca došao u kontakt sa oružjem, jer se on bavio streljaštvom. Oružje me je uvijek interesovalo, želio sam da znam kako funkcioniše, kako se pravilno koristi, kakvo sve može biti.
Da li si tada shvatio da želis da se posvetiš streljaštvu ili kasnije?
Nikada nisam ni sanjao da ću i sam jednog dana koristiti razne oblike oružja, a prije svega streljačko. Nakon određenog vremena bavljenjem streljaštvom sam shvatio da želim da se njim bavim profesionalno, jer u ovom sportu nije bitna samo fizička spremnost, već i psihička. Trebao je da prođe određeni vremenski period da ja sam “sazrem psihički” I da kazem: da, želim da se ovim bavim profesionalno.
Koju vrstu streljačkog oružja si izabrao i zašto?
Izabrao sam vazdušnu pušku, zato što je u nekom pogledu zahtijevnija a i volim duge cijevi.
Pošto je streljaštvo veoma specifičan sport (svi znaju šta je fudbal, o streljaštvu malo ko zna) objasni šta on predstavlja, njegove osnovne crte?
Pa streljaštvo stvarno predstavlja specifičan sport koji zahtjeva sam po sebi smirenost, samokontrolu, posvečenost, stabilnost. To nije sport koji vam ostavlja mjesta da ispoljite svoje emocije ili nezadovoljstvo kao što to možete u drugim sportovima npr. fudbalu. Prosto morate biti hladnokrvni I sabrani, što se, može naučiti ali je više pod uticajem samog karaktera osobe.
Kako obično izgleda tvoj trening?
Moj trening je specifićan, ali postoji naravno neka rutina koju moram ispoštovati. Prvo šta radim kada uđem u streljanu jeste raspakivanje, izvadim opremu i namjestim je, priključim laptop za elektronsku metu. Zatim ide zagrijavanje, to su neke osnovne vježbe za vrat i zglobove koje je neophodno zagrijati prije svakog treninga. Zatim obučem opremu, a nakon toga slijedi tzv. nalaženje stava. Kada nadjem stav, onda krecem sa pucanjem i planiranim treningom za taj dan.
Koje bi ti uspjehe i medalje izdvojio?
Čitava 2018. godina mi je bila više nego uspješna, postavio sam četiri nacionalna rekorda (juniorski- pojedinačno, juniorski i seniorski ekipno, kao i rekord u mix timu sa koleginicom iz reprezentacije Anđelom Milićković), prvak države u seriskom vazdušnom puškom u kategoriji junior i senior, … ima ih dosta, a posebno bih izdvojio ovu zadnju zlatnu medalju koju sam osvojio u Smederevu na Walther youth cup-u.
Izabran si za sportistu godine šta za tebe to znači?
To za mene znaci stvarno puno, jer to podrazumijeva da su moj trud i rad prepoznati i cijenjeni i da kao takvi, nisu uzaludni. Naravno da je uspjeh najbitniji prvo meni, zatim mojoj porodici I treneru ali kada vas grad prepozna kao dobrog sportistu, onda je to pravo zadovoljstvo.
Šta je najteže u streljaštvu?
Pa u streljastvu je sve tesko ali najteže je ostati pozitivan u danima kada vam baš i ne ide sve dobro. Svaki put kada stanete na liniju da se takmičite sa mnogo boljim strijelcima od sebe, bitno je da shvatite da vam možda nije dobar dan i da će se sav uloženi rad i trud isplatiti, ako ne u tom trenutku, onda kasnije. Mnogo puta se pada dok se dođe do dobrog rezultata i to je sasvim normalno.
Ko ti najviše pomaže i ko te podržava?
Najviše mi pomaže a i podržava otac, koji je ujedno i moj trener. Bez njega nista ne bi bilo moguće jer je on htio da ispuni moju najvecu želju a to je kupovina nove puške, opreme i svega što je neophodno za bavljenje ovim sportom. Pored njega tu je naravno i ostatak porodice, kao i ostali treneri iz mog kluba, ovom prilikom bih se zahvalio i Streljačkom Savezu Crne Gore kao i selektoru Laban Stanku koji veoma vode brigu o reprezentaciji Crne Gore i omogućavaju nam nastupe na najvećim svetskim streljačkim pozornicama.
U kakvom je stanju na današnji dan streljački sport u Crnoj Gori i šta treba učiniti za njegovo napredovanje?
Streljaštvo u Crnoj Gori je dosta razvijeno ali ni blizu kako bi trebalo da bude. Treba poraditi na infrastrukturi, boljoj opremljenosti streljana i njihovo renoviranje. Dosta zaostajemo po pitanju infrastructure, koja je veoma skupa i bez ozbiljne pomoći države nemoguće je napraviti kvalitetno strelište.
Koji su tvoji straljalčki uzori?
Imam dosta uzora ali najveći su mi naš proslavljeni strijelac Željko Tomović, sa kojim imam čast da pucam u reprezentaciji, zatim su tu Milutin Stefanović, Nicco Campriani I Sergey Kamenskiy. Imao sam tu čast da pucam rame uz rame sa njima na svetskim kupovima i to je iskustvo koje cu pamtiti do kraja života, jer se radi o strijelcima koji su osvaljali Olimpiske i Svetske medalje.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme provodim crtajući slike, mada u zadnje vrijeme i nemam bas puno slobodnog vremena pa i kada ga ima, koristim ga da se odmorim.
Gdje provodiš slobodno vrijeme u Beranama?
Nemam neko specijalno mjesto, obično sam u gradu sa drugovima.
Možes li nešto poručiti čitaocima našeg portala?
Poručio bih svima da treniraju sport koji vole, upornost, rad i uspjeh je zagarantovan.