Kada je glad jedina požuda, a hranjenje jedini smisao egzistencije, paradoksalan način življenja ne predstavlja iznenađenje, a silazak u jamu apsurda postao je prijemčiv put današnjice.
Nezasiti zemaljskim slastima rastu i njihove žile šire se ovom zemljom. Paravani problema ukrštaju se i teško ih je izbjeći, a skoro nemoguće uhvatiti. Ovakva sistemska neposlušnost kvari zdrav društveni odnos i stvara opor plod. Žile već postojećeg korova međusobno se prepliću i stvaraju tunele za propast, a slijepe ulice dobronamjernima.
Cilj se vremenom mijenjao, pa je danas znatno drugačiji od prvobitnog. Krajnja namjera više nije „vraćanje pekmena na fabrička podešavanja“, već sklanjanje i bježanje od oholih proždrljivaca. Time se njihov broj samo povećava, a staze bijega teško je namirisati.
Kad pogledate njihovo razviće, žile su sve jače i duže, a krošnja je prazna. Ne doprinose razvoju društva, već su „dežurna smetala“ i ruše neke već utemeljene norme. Ako je nezasitost sve prisutnija karakterna crta u društvu, onda nije čudo što su pekmeni i dalje gladni.
Miloš Đurđevac