U razgovoru sa Velizarom Obradovićem, studentom socilogije, koji se aktivno bavi sportom i humanitarnim radom razgovorali smo na temu položaja mladih sa invalitetitom u Crnoj Gori.
Nikšićanin je u 23. godini zbog stresa izubio vid, međutim sebe ne smatra za osobu sa invalitetom i ne dozvoljava da ga to omete u bilo čemu, što dokazuje i činjenica da je osnovao porodicu i život vodi neometanim tokom.
,,Za težak položaj osoba sa invalitetom kod nas odgovorni su mladi koji nas diskriminišu i imaju jake predrasude. Takvo ponašanje nijesu sami naučili nego su naslijedili od roditelja i starijih koji imaju isti model ponašanja stvoren različitim stereotipima.’’ dodaje još: ,,Na osobe sa invaliditetom oni gledaju sa sažaljenjem, a ne sa poštovanjem zbog različitosti. Kako stariji, tako I mlađi’’
Prema njegovim riječima, osjetio je to i u ličnom iskustvu, konkretno na fakultetu, gdje kolege možda nesvjesno postavljaju barijeru I u samoj komunikaciji.
,,Kad smo već kod fakulteta imamo priimjer gdje su na Filozofskom fakultetu napravili taktivne površine za osobe sa oštećenjem vida u unutrašnjosti objekta, međutim nijesu razmišljali kako će neko doći do tog istog fakulteta.’’ objašnjava Obradović.
Ono za šta se on zaleže i što je plan je to da u okviru fakultetskih jedinica postoje predstavnici osoba sa invaliditetom koji će biti posrednici u ostvarivanju ciljeva i zamisli, kao i za lakše funkiconisanje.
O tome koliko orgnizacije i udruženja pomožu osobama sa indvaliditetom kod nas, on kaže:
,,Ja sebe ne vidim kao dio nekog od tih udruženja, bio sam ranije njihov član i ne sviđa mi se prosto način na koji se tu stvari odvijaju. Sebe u budućnosti vidim u socijalnom radu ili u oblasti sociologije religije.’’
Obradović dodaje: ,,Sve te organizacije su stvorene zarad ličnog profita. Oni su tu najmanje zbog pomoći, ali naravno ima i individualnih izuzetaka.’’
Kako on navodi, i u međuljudskim odnosima OSI vlada neka ne toliko prijatna atmosfera.
,,Oni jedni drugi ne posmatraju kao saborce, već isključivo kao konkurenciju.’’
Za kraj zaključuje da je položaj osoba sa indvalitetom u Crnoj Gori veoma loš, a da se kao pojedinac i kao osoba sa invaliditom jako teško može izboriti sa svim tim.