Djetinjstvo, obrazovanje, posao, porodica, mirna penzija i pomalo zabave između svega toga zvuči kao neki uobičajeni redosljed kojim bi išao život kada bi sve bilo u redu.
Međutim, na našim prostorima koji su tek u razvoju i još uvijek se oporavljaju od starih problema, ovaj redosljed je mnogima nažalost samo daleka misao. Ratovi, reforme, devalvacije, ekonoske krize, trenutna situacija sa pandemijom su prepreke koje svima, a posebno mladima koji tek počinju život. Da li je i koliko teško mladima da se izbore s tim, osamostale se i započnu svoj život, govore nam neki naši sugrađani.
Za početak, neki naši sugrađani su nam rekli da je jako teško osamostaliti se danas. Mnogo je teško doći do posla i obrazovanja, čak i kad sve to postignemo, nerijetko nam treba veza za dobar posao koji bi nam obezbjedio samostalan život. Čest je slučaj da nam u inostranstvo odlazi mladi, kvalifikovani kadar u potrazi za poslom. Još češće se dešava da obrazovani ljudi u želji da uspiju “zaglave” radeći fizikalne i sezonske poslove ili baveći se zanatima koji nisu bili dio njihovog obrazovnog usmjerenja i primarnog izbora, kaže dobar dio omladine. Šansu za osamostaljivanjem i započinjanjem još više umanjuju male plate, nedostatak radnih mjesta i često potrebne veze za posao.
Ali izgleda da nije za svakog tako. Neki imaju drugačije viđenje stvari.
Nekolicina potvrđuje da je istina da je osamostaljivanje teško i da nas usporava mnogo izazova koji jednostavno nisu fer. Kažu da je sve stvar perspektive i da je najlakše kriviti sistem koji smo sami kreirali, bez pokušaja da ga mijenjamo. Govore da kada bi smo stvari pomatrali iz drugih uglova možda bismo i našli neko rješenje i da je situacija je takva kakva je, da moramo da se borimo. Ali opet, neki čak kažu da su i umorni od pokušaja da bilo šta naprave i da se jednostavno plaše da uplove u borbu i nerijetko ostaju kod roditelja o čemu govori podatak da je prosječan crnogorski muškarac osamostaljuje tek u trideset prvoj godini, kažu statistički podaci od prije par mjeseci.
Mnogi kažu da prilike koje se nude mladima su uglavnom na volonterskoj osnovi, što nije dovoljna motivacija mladima da budu posvećeni poslu. Premalo je prilika za usavršavanje u polju obrazovanja, a generalno situacija u zemlji nije zahvalna, posebno sada kada je skoro sve stalo. Previsok je standard zivljenja, prihodi i zarade su niske. Ovo je rezultitalo sve većim nezadovoljstom mladih u zemlji. Jedan od problema su i očekivanja sredine koja je u ovim uslovima teško ispuniti. Iako ona suštinski nisu bitna, itekako loše utiču na mlade, na njihovu percepciju sebe i okoline.
Izgleda da problemima nikad kraja. Prilike su rijetke, a i kada dodjemo do neke, često nisu dovoljne da započnemo dostojanstven i prostojan život. Ono što je očigledno je da moramo biti uporni, da su kompromisi neophodni ali i da se sistemi vrijednosti moraju mijenjati. Da li i gdje griješimo, da li je sve do nas samih, šta možemo da promijenimo su pitanja neka od pitanja koja možda mogu da budu dobar početak na putu ka uspjehu. Put je težak a borba je suština.