Ovdje sam ljubav sahranio svoju
u ovo more plavo i prozirno, gdje školjke leže.
Ona sada mirno počiva na dnu…
U tihu pokoju Granama svojim ljube je i grle korali rudi…
Njezin se grob svagda preliva sjajem čistoga smaragda, i šumi glasom čežnje neumrle.
Gle zraci jutra kako njojzi rone!
I svaki dršće, prodire i tone, i rasipa se kô rubin, kô duga…
Dok ovdje gori, više njena groba, trepti i kruži bono, svako doba, sam jedan crni leptir – moja tuga