Na današnji dan 1. marta 1891. rođen je pisac Stanislav Vinaver, jedan je od najznačajnijih i najraznovrsnijih stvaralaca u novijoj srpskoj literaturi.
Studirao je matematiku i muziku u Parizu, a između dva svjetska rata radio je kao novinar. U Prvom svjetskom ratu je učestvovao kao dobrovoljac, okupaciju zemlje u Drugom svjetskom ratu je proveo u njemačkom zarobljeništvu, a od 1945. je radio u Beogradu kao profesionalni pisac i prevodilac. Nemiran, radoznao, dinamičan duh, muzički obdaren, bio je jedan od protagonista moderne srpske književnosti poslije Prvog svjetskog rata, istraživač i kreator slobodnijeg pjesničkog izraza i književnog jezika. Djela: zbirke pjesama „Mjeća“, „Varoš zlih volšebnika“, „Čuvari svijeta“, „Evropska noć“, „Pantologija novije srpske pelengirike“, „Najnovija pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike“, proza „Priče koje su izgubile ravnotežu“, „Godine poniženja i borbe, život u njemačkim ‘oFlazima'“, „Ratni drugovi“, „Šabac i njegove tradicije“, eseji „Goč gori, jedna jugoslovenska simfonija“, „Živi okviri“, „Jezik naš nasušni“, „Nadgramatika“, „Zanosi i prkosi Laze Kostića“, „Momčilo Nastasijević“, „Gromobran svemira“, „NJemačka u vrenju“.
