Hrvatski pjesnik, Tin Ujević, umro je 12. novembra 1955 godine. On je svojom lirikom, ali i boemskim životom obilježio razdoblje između dva svjetska rata u jugoslovenskoj književnosti (“Lelek sebra”, “Kolajna”, “Žedan kamen na studencu”).
Za života su mu izašla djela: Lelek sebra (1920), Kolajna (1926), Dva glavna bogumila (1931), Nedjelja maloljetnih (1931), Auto na korzu (1931), Ojađeno zvono (1936), Ljudi za vratima gostionice (1938), Skalpel kaosa (1938) i Žedan kamen na studencu (1954). Kao i pjesme: Svakidašnja jadikovka, Kolajna, Misao na nju, Visoki Jablani, Odlazak, Oproštaj, Pobratimstvo lica u svemiru.
Augustin Josip Ujević je rođen u ljeto 1891. godine u Vrgorcu, u Dalmaciji. Prva tri razreda osnovne škole je pohađao u Imotskom, a četvrti završio u Makarskoj. Između 1902-1909. godine živi u Splitu u “nadbiskupskom sjemeništu” i stiče srednjoškolsko obrazovanje. Maturirao je 1909. godine u splitskoj klasičnoj gimnaziji sa odličnim uspjehom, ali odbija da se “zaredi”. Studirao je zatim hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju, estetiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tokom studija ušao je u Matošev književni krug, ali se 1911. godine zbog neslaganja, od njega oprostio. Navodno je studirao i na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao pobornik jugoslovenske ideje boravio je u Beogradu 1912. godine, zbog čega je po povratku u Zagreb bio osuđen na deset godina “izgona”. Povod je bio Jukićev pokušaj atentata u Zagrebu, o kojem je imao pojma njegov poznanik Ujević.
Zato je 1913. godine kao imigrant dospio u Pariz, gdje se pjesnički formirao i stvara. Godine 1914. njegovih deset pjesama je ušlo u zagrebačku “Hrvatsku mladu liriku”. Bio je jedno vreme aktivan učesnik u Jugoslovenskom odboru u Francuskoj. Po povratku u sada novu državu, duže se nastanio u Beogradu, za koji će ostati vezan do 1929. godine; mada sa protivrečnim utiscima. Tu nailazi na krug velikih prijatelja i poštovalaca ali i na neprijateljstvo, poput književnika okupljenih oko časopisa “Zenit”. Od 1921. godine potpisuje se u svojim radovima sa pseudonimom Tin. U beogradskom književnom miljeu objavio je dvije knjige zbirke pesama: “Lelek sebra” (1920) i “Kolajna” (1926). Vodi boemski način života, boravi po kafanama na Skadarliji i u “Moskvi”, druži se srpskim piscima sličnog umjetničkog senzibiliteta (kao što je Toša Manojlović), budući isuviše nekonvencionalan provocira “čuvare pristojnosti i društvenog morala”. Tin je 1925. godine protjeran iz Beograda i stražarno sproveden ličkim vozom u rodno mjesto. Bilo je to nakon serije provala u beogradske prodavnice, za koje su njega bez osnova optužili. Kako se nije imao gdje smjestiti u Vrgorcu, jer više nije tu imao kuću, poštovaoci iz Splita su tražili od vlasti da bude smješten kod njih. Sedam godina proveo je u Sarajevu (1930-1937), gdje sazreva kao pjesnik. Zavičajni Split je njegovo novo-staro odredište. Pred Drugi svjetski rat doselio se marta 1940. godine, iz Splita u Zagreb, na poziv (i o trošku) tamošnjih prijatelja, da se tu definitivno nastani.