Na pragu – Henrik Ibsen, 1859.
Tko kroči stazom samoće,
u daljine krene, sam,
sanja o visinama, o vječnosti,
dok ispod njega zjapi tamni bezdan.
Svjetlost treperi na vrhovima,
sanjivo zove, privlači snagu,
ali tko je dostojan kročiti,
i dostići tu vječnu zoru?
Jer cijena je visoka,
pogled u oči sjene vlastite,
odlazak bez povratka,
dok iza tebe blijede tragovi.
Oh, ti što stojiš na pragu svijeta,
hoćeš li zakoračiti?
Ili će te privući plitke doline
gdje mirno teče svakodnevni san?