Nađa Dabetić, rođena je 4. jula 2000. godine u Beranama, živi u selu Vinicka. Pored osnovne škole, pohađala je nižu muzičku školu, a potom je upisala i srednju muzičku školu “Vasa Pavić” u Podgorici. Trenutno je na drugoj godini studija u Nišu, na Fakultetu umjetnosti, odsjek – muzički izvođač, instrument – kontrabas. Takođe imala je priliku i da nauči da sviram klavir i obou – duvački instrument. Pored muzike, voli da piše prozu i poeziju. Kaže da se zahvaljujući umjetnosti, bavi “pronalaženjem neobično lijepog u svemu”. Za naš portal govori o ljubavi prema muzici, pisanju, inspiraciji…
Od kad se baviš muzikom i pisanjem?
Pisanjem se bavim praktično od trenutka kad sam naučila da pišem. U početku su to bile “kratke mudre misli” koje su se vremenom širile i oblikovale formu pjesme. Poezija u prozi je zapravo ono što pišem. U tom periodu sam i krenula u muzičku školu. Može se reći da sam sa šest, sedam godina zakoračila u svijet umjetnosti. A za taj ulazak sam se spremala još mnogo ranije. Mislim, još od koncerta Hari Mata Harija na kojem su bili moji roditelji, a ja sam bila u majčinom stomaku. Pohađala sam nižu muzičku u Beranama, zatim i srednju u Podgorici i trenutno sam na drugoj godini Fakulteta umjetnosti u Nišu, na odsjeku za muzičkog izvođača – kontrabas. Smatram da se čovjek rodi za to, ili ne rodi. Ipak, ni talenat nije presudan. Rad, trud i upornost igraju najveću ulogu. Oni nas vinu do zvijezda.
Šta te inspiriše i uvodi u pjesnički zanos?
Inspiriše me život, ljudi i priroda. Postojanje na ovoj planeti i sve ono čime smo darovani dolaskom na svijet. Sunce, Mjesec, trava i mravi. Kiša, pahulje, šuma i Nebo. Nebo je moja velika ljubav. Čudesni plavi beskraj u čijem naručju je moje utočište i bijeg od svega. Trudim se da u svemu pronađem nešto neobično, da svemu dam smisao. Sjećam se, jedne prilike, došli su nam gosti, nenajavljeno i majka je bila u panici zato što nije spremila neki kolač. A slatko se svakako i ne zadržava dugo u našoj kući. Ja sam uzela nekoliko stvari koje smo imali u tom trenutku i napravila odlično posluženje. Majka nije mogla da vjeruje. I tada mi je rekla, ” Ti si posebna. Ti ni iz čega stvoriš nešto. I ne bilo šta.” U početku me jeste bilo strah da li će mi nekada možda zafaliti inspiracije, ali kad očima gledamo isrcem osjećamo onda ne postoji razlog za brigu. Samo se treba prepustiti. I dozvoliti svemu da se samo pokaže i desi.
Ko su ti uzori?
Miroslav Mika Antić, Desanka Maksimović, Aleksa Šantić, Krleža, Meša Selimović, Andrić, Tolstoj, Dostojevski, Hese, zatim filozofi, Šopenhaur, Kant, Niče, Frojd, starac Pajsije Svetogorac, Nikolaj Velimirović i mnogi drugi. Imala sam sreću, privilegiju i čast da sam u srednjoj školi imala veoma dobru, kvalitetnu i svestrani profesoricu Anu Bošković koja se svim srcem i svom snagom trudila da nam prenese svoja široka znanja i obogati i naš jezik i dušu. Ona me je i uvela u književnost, vodila pažljivo i strpljivo kroz sve književne rodove i vrste i čuvala od različitih pravaca, od kojih je svaki sa sobom nosio određene karakteristike. Konstantno tragam za onim što je blisko meni kao ličnosti. Ne ograničavam sebe. Volim kad izađem iz “tegle”.
Osim muzike i poezije, da li imaš još neka interesovanja ili hobi?
S obzirom na to da je kontrabas instrument koji zahtijeva redovno, intenzivno vježbanje nemam previše vremena za bavljenje nekim drugim stvarima. Pored toga što pišem pjesme, mnogo volim da čitam i pravim neobične stvari od drveta, papira, bilo čega šta mi padne na pamet. Dok sam kod kuće, u Vinickoj,šetam po šumama i brdima i uvijek naučim neku novu melodiju od ptica. Od svog života stvaram umjetnički djelo.
Svijet trenutno prolazi kroz teška vremena, kako kao umjetnica gledaš na to?
Situacija koja nas je zadesila je veoma stresna za sve i plašim se posljedica. Stanovništvo je na izmaku psihičke, a i fizičke snage. Borba za obezbjeđivanjem osnovnih sredstava za život se hrabro vodi, ali nisam sigurno koliko će se još izdržati. Ipak ,ne želim da budem pesimista, jer se trudim da ovaj virus doživim i kao nešto “dobro”. Jer jeste tako. Otvorilo mi je bezbroj puteva, bezbroj rješenja i odgovara za koje nisam ni znala da postoje. Otkrila me je sebi. Ja sam joj zahvalna. Ali se nadam da će se sve uskoro smiriti i da ćemo nastaviti da živimo normalno. Ne isto, jer je nemoguće. Ali makar normalno i bez straha. Vjerujem da su ljudi izvukli neku pouku iz svega ovoga.
Tvoje studije zahtijevaju konstantnost u radu. Kako ih usklađuješ sa ostalim interesovanjima?
Mogu slobodno da kažem da sam ja sinonim za organizaciju. Zaista umijem dobro da se organizujem što mi ide u korist. A i s vremenom se dobro slažem. Znam šta su mi prioriteti. Ostale obaveze podređujem i prilagođavam njima. Od malena sam stekla radnu naviku koja me i danas drži i održava. Koliko mi znači zapravo, vidim u periodu ispitnog roka, koji je spreman barem 15-ak dana ranije i tako sebe oslobodim dodatnog stresa.
Da li i kakve imaš ciljeve i planove za budućnost?
Jedan od mojih planova jeste da dio studija završim u inostranstvu, u Austriji, Švajcarskoj ili Njemačkoj, ali da po završetku dođem u svoj grad, u svoju zemlju i na neki način joj se zahvalim na bogatom znanju koje mi je podarila i omogućila. Cilj mi je da se zaposlim u nekom dobrom orkestru, ali i da jedan dobar orkestar omogućim i gradu.
Kad možemo da očekujemo tvoju zbirku pjesama?
Skorije sam napisala i dvadesetu pjesmu. Zadovoljna sam i dosadašnjim stvaralaštvom i već se sad raspitujem oko izdavanja zbirke i cijele procedure vezane za štampanje i tako dalje. Ja se nadam uskoro. Imam ogromnu podršku i od porodice i od ljudi koji čitaju to što pišem ,tako da se nadam da će zbirka vrlo brzo ugledati svjetlost dana.
Tvoja poruka mladima?
Moja poruka mladima je da se ne plaše da budu ono što jesu. Ono što istinski i cijelim svojim bićem jesu. I da na tom putu slušaju svoje srce. Da utišaju buku svijeta i pojačaju sebe. Jer biti svoj u današnjem vremenu je uspjeh.
Da li bi završila ovaj interviju, nekim svojim stihovima?
Vrlo rado.
Koje su ti boje misli?
Kakva ti je zlatna duša?
Ajd’ otvori srce svoje
da zavirim i ja tamo.
Da pronađem biser školjke
I otvorim sebi tebe.
Iz pjesme “Kroj duše”.
Stvoriću remek djelo.
Pod krstom Sv.Trojice.
I na kraju…
Pahulje će odsvirati rekvijem.
Za sve one koji žive u nama,
ali više i ne sa nama,
koji su nam oteti iz naručja
i odvedeni u beskraj.
“Od Boga oca – čovjeku”
V.I.
