O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag,
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo,
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazvjezđa žedno,
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke,
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek,
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito,
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća,
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.
Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan,
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.
Desanka Maksimović