U postupcima uređenja ličnih odnosa djece sa roditeljima, nakon razvoda braka ili prekida vanbračne zajednice, prisutni su ozbiljni problemi kao i nedostatak efikasne zaštite prava djeteta, ocijenio je Ombudsman. Kako je naveo, uočene su razne poteškoće prilikom ostvarivanja susreta djece sa roditeljem sa kojim ne žive, prenosi agencija MINA.
Zaštitnik zapaža da se problemi ispoljavaju prilikom realizacije već donijetih odluka, koje su nerijetko bile neprecizne i neodređene što je ostavljalo prostora za manipulacije roditelja.
“U postupanju po pritužbama zapazili smo da su prisutni ozbiljni problemi u postupcima radi uređenja ličnih odnosa sa roditeljima, nakon razvoda braka ili prekida vanbračne zajednice i nedostatak efikasne zaštite prava djeteta”, kaže se u Izvještaju o radu Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore za prošlu godinu.
Ombudsman navodi da nadležne institucije nijesu adekvatno pristupile tom problemu sa svim svojim mehanizmima koje imaju na raspolaganju. “Bilo sud, kao izvršni organ, bilo centar za socijalni rad kao pomoćni organ suda i organ „sui generis“ kada su porodični odnosi u pitanju”.
Pojašnjeno je da Centar, kao organ starateljstva, ima nezamjenjivu ulogu u zaštiti djece u postupku razvoda i nakon razvoda, a naročito u situacijama u kojima su izraženi konflikti između roditelja.
Zaštitnik je uočio da pojedini centri za socijalni rad nemaju dovoljno stručnih kapaciteta, tako da izostaje preduzimanje pravovremenih mjera i radnji, pa dijete i po više mjeseci (i do dvije godine) ne može da ostvari lične odnose sa svojim roditeljem.
U tim slučajevima, dodaje se, centar je dužan da preduzme mjere i radnje na koje je zakonom ovlašćen, kako se ove situacije ne bi ponavljale i da svojim postupanjem, pokaže roditelju koji grubo zanemaruje svoje roditeljske dužnosti, da se to neće tolerisati
“Inače, centar i ne odlučuje o ograničenju ili lišenju roditeljskih prava već sud, ali je njegova dužnost da inicira ove postupke, kad za to postoje razlozi”, navodi se u Izvještaju Zaštitnika.
Dodaje se da Centar može i da ustanovi nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, što se i koristi, “a u rijetkim slučajevima i po ukazivanju”.
Zaštitnik primjećuje da umjesto toga, nepreduzimanjem radnji i mjera centri indirektno podržavaju otuđenje djeteta od roditelja, izostaju odgovarajuće reakcije prema roditelju sa kojim dijete živi a koji se ne pridržava odluke o načinu odvijanja ličnih odnosa, pa samim tim direktno, sa namjerom, onemogućava sprovođenje odluke.
Zaštitnik je u tim slučajevima u svojim preporukama isticao da mjere centra za socijalni rad moraju biti blagovremene i efikasne.
Pojašnjava se da kad postoji pravosnažna i izvršna sudska odluka o održavanju ličnih odnosa (presuda ili privremena mjera), ako izostane dobrovoljno izvršenje, jedini način za ostvarivanje kontakata sa djecom je prinudno izvršenje.
“Događa se da u određenim situacijama i pored zakazanog sudskog izvršenja roditelj ne ostvari susrete, već odustaje iz razloga da svoje dijete ne izlaže stresnom događaju, što je posljedica nedovoljne pripremljenosti djeteta od strane roditelja kod kojeg se nalazi”, navodi Zaštitnik.
Kako je pojašnjeno, takvim (ne)činjenjem pojedini roditelji zanemaruju najbolje interese svoje djece i na prvo mjestu stavljaju svoje vlastite želje i potrebe.
Zaštitnik navodi da je uloga organa starateljstva u tim slučajevima značajna i nezamjenjiva.
Zaštitnik je u nekoliko slučajeva u kojima je podnosilac ukazivao na propuste u radu centara za socijalni rad tražio od nadležne inspekcije da sprovede nadzor nad radom centra.
U Izvještaju su date i preporuke kako bi se unaprijedilo stanje u ovoj oblasti dječjih prava a one se odnose na intenziviranje aktivnosti na uspostavljanju efikasnog i djeci prilagođenog sistema izvršenja sudskih odluka kao i nastavak edukacije profesionalaca koji rade sa djecom.
U Izvještaju se govori i o slučajevima u kojima, zbog različitih okolnosti, djeca teško ostvaruju pravo na izdržavanje, kao i onima u kojima ostaju bez novčanih sredstava potrebnih za zadovoljenje osnovnih životnih potreba.
Zaštitnik navodi da dužnici pronalaze načine kako da izbjegnu pomenutu zakonsku obavezu promjenom prebivališta, radom na crno, ostvarivanjem minimalne zarade u dogovoru sa poslodavcem, neprijavljivanjem dodatne zarade, upisivanjem imovine na tuđe ime, odlaskom u inostranstvo i slično.
Ukazuje se da je nedavanje izdržavanja kršenje prava djeteta i obaveza države da obezbijedi efikasan sistem izvršenja utvrđene obaveze roditelja.
“U slučajevima kada se jedan od roditelja nalazi u inostranstvu i kada nije moguće naplatiti potraživanja za izdržavanje djeteta, shodno Konvenciji o međunarodnoj naplati potraživanja za izdržavanje djeteta i drugih oblika izdržavanja porodice, Ministarstvo finansija je organ kojem se i preko kojeg se upućuju zahtjevi za ostvarivanje alimentacionih potraživanja”, kaže se u Izvještaju.
Zaštitnik navodi da je prema informacijama dobijenim od Ministarstva finasija u saznanju da se građani vrlo rijetko obraćaju tom organu i da nijesu upoznati sa mogućnostima ostvarivanja navedenog mehanizma i da se stoga vrlo mali broj ovakvih slučajeva procesuira.
Prema ranije sprovedenim istraživanjima uočeno je da centri za socijalni rad, u svojstvu organa starateljstva, rijetko pokreću postupke protiv roditelja koji ne izvršavaju obavezu davanja izdržavanja, već postupak prepušta oštećenim roditeljima.
Preporučeno je da se uspostavi efikasan sistem izvršenja utvrđene obaveze izdržavanja djece, da se promoviše Konvencija o međunarodnoj naplati potraživanja za izdržavanje djeteta i drugih oblika izdržavanja porodice.