Nemanja Đurašković: Naporan rad će se isplatiti kad tad

Beranski rukometaš Nemanja Đurašković je rođen 2000. godine. Za sebe kaže da je druželjubiv, duhovit i uporan. Napustio je klub „Ivangrad“ u kojem je počeo da trenira kao i svoj grad i prešao da igra za „Rudar“ iz Pljevalja. Slobodno vrijeme provodi sa svojim prijateljima igrajući uglavnom video igrice, dok su njegova najveća podrška roditelji. Dosta toga se odrekao zarad rukometa kojeg voli.

Ko vam je najveća motivacija u sportu?

Osim roditelja i prijatelja, iz svijeta rukometa najveći mi je uzor rukometaš iz danske reprezentacije Mihel Hansen.

Najljepši i najteži trenutak u dosadašnjoj karijeri?

U rukometu kao i u životu ima mnogo uspona i padova, moj najveći uspjeh u dosadašnjom karijeri je nastup za državni tim i mnogobrojna priznanja kako individualna tako i kolektivna sa svojim matičnim klubom. Dok je najteži trenutak za mene bilo ispadanje iz elitnog društva crnogorske lige.

Prva utakmica, osjećanja i nastup?

Prva utakmica bila je prijateljska sa ekipom „Komovi“ iz Andrijevice. Na svom debitanskom učešću kao i većina sportista imao sam određenu količinu treme.

Prva zvanična medalja ili priznanje?

Prva medelja je došla osvajanjem pionirske lige sa matičnim klubom, a prvo idividualno priznanje za najboljeg igrača utakmice u reprezentativnom dresu na evropskom prvenstvu.

Da li ste do sada imali puno odricanja zbog ovog sporta?

Naravno da sam imao odricanja, odlazak od kuće i porodice kao i ostavljanje škole po strani.

Da li ste posjećivali rukometne kampove i kada?

Jesam, bio sam rukometnog kampa „Rastimo na Kopaoniku“ , 2014 godine.

Da li imate podršku od porodice za ovo što radite?

Naravno da imam, roditelji su mi najveća podrška u dosadašnjoj karijeri.