Na sjednici Ujedinjenih nacija, 1982. godine, donijeta je odluka da se 4. jun proglasi Međunarodnim danom djece žrtava nasilja. Odluka je donijeta uz šokantna saznanja o broju nevine i nastradale djece u Libiji i Pakistanu.
Ako ste mislili da se eksploatacija i zlostavljanje nedužnih i nemoćnih sa modernizacijom sveta smanjuje, prevarili ste se. Statistički podaci UNICEF-a su poražavajući. Više od 300.000 dece u svetu služe kao vojnici, a u više od 40 zemalja oko milion dece su zatvorenici.
Pored ovih drastičnih primjera ophođenja prema najmlađim članovima društva, postoje i pojave, pa nećemo reći da su manje štetne, jer ipak su u pitanju dva zla, pojave kao što su siromaštvo, nasilje u porodici, u školama, među vršnjacima. Nažalost, ove pojave su postale uobičajene i praktično deo svakodnevnice.
Recimo da je nasilje u porodici najzastupljenije od oblika nasilja nad djecom. Ono što ovaj problem čini još težim je povećan broj slučajeva sa teškim ishodima. Posljedice kao što su drastično povređivanje i smrt su zaprepašćujuće, a to je upravo ono što se dešava. Nasilje u porodici u 93 odsto slučajeva vrše muškarci, žrtve su oni slabiji, žene i djeca. Više od polovine žrtava ovog oblika nasilja su ipak djeca.
Shvatanje da je ova tema tabu i da je to privatna stvar porodice koja se rješava u okviru nje je pogrešno. Definitivno ovo nije tema o kojoj treba ćutati. Budući da se posljedice odražavaju na cijelo društvo, ovaj problem postaje od javnog interesa. Da bi se došlo do rješenja potrebno je započeti proces buđenja svesti kod svakog pojedinca.