2. januara 1520. godine, mala flota od pet brodova ušla je u Rio de la Platu, ogromno ušće koje se danas nalazi između Argentine i Urugvaja. Usred silovitih naleta vjetra koji su se spremali da ih nasukaju, jedan od brodova – onaj sa najmanjim gazom – ušao je unutra da istraži kanal. Vratio se posle dva dana i javio da ni u jednom trenutku dubina vode nije bila veća od šest metara, da nema morskih struja i da je voda bila svježa. To je bilo ušće velike rijeke, a flota je tražila nešto drugo: pomorski moreuz, onaj koji je spajao Atlantski okean sa Pacifikom na krajnjem jugu američkog kontinenta.
Komandant ekspedicije Ferdinand Magelan nije bio obeshrabren. Dvije godine ranije, 1518., ubijedio je kralja Španije da finansira ekspediciju za pronalaženje direktnog puta do Azije tj. Molučka ostrva, izvora unosnog tržišta začina kojim su do sada dominirali Portugal, Venecija i Turska. Predložena ruta je bila da zaobiđe Ameriku na jugu i pređe neistraženi Tihi okean.
Nevolje, pobune i pronalazak
Molučka flota sastojala se od pet brodova: Trinidad, San Antonio, Konsepsion, Viktoria i Santiago. Isplovila je iz Sanlukar de Barameda 20. septembra 1519. godine. Nakon zaustavljanja na Kanarskim i Zelenortskim ostrvima, 13. decembra stigli su do kopna u Brazilu i odatle krenuli na jug u potrazi za moreuzom. Magelan je utvrdio kako je Rio de la Plata ušće i naredio da se nastavi put na jug. U svojoj opsesiji da ne preskoči moreuz, tjerao je da se brodovi noću usidre, a danju plove što bliže kopnu, uprkos činjenici da je to podrazumijevalo veliki rizik.
Loše vrijeme se pogoršalo i nije bilo dana da nisu trpjeli vjetrove južnog Atlantika i velike oluje. Nad njima se nadvila južna zima, pa je 31. marta Magelan naredio da se usidre u zalivu San Hulijan. Zaklonjeni stjenovitim liticama širokim 30 metara, mornari su tu proveli pet meseci, posvećeni popravljanju brodova i lovu u okolini. Iznuđena dokolica, hladnoća, racionalizacija hrane koju je naredio Magelan i prije svega, briga za budućnost ekspedicije, izazvali su nezadovoljstvo mornara. Mnogi su se žalili na Magelanovu tvrdoglavost, a još više na njegov ponosan i autoritaran karakter.
Tako se 1. aprila pobunilo nekoliko oficira, zauzeli su tri broda i zahtijevali da Magelan poboljša hranu i vrati posadu u Španiju. Međutim, Magelan je uspio brzo da uguši pobunu i kazni umiješane. Jednom od kolovođa je dao da se odrubi glava, a dvojicu je napustio na obali pre nego što je otišao. Nakon što im je sudio, održao je ostale pobunjenike u životu, svjestan da mu je potrebna njihova saradnja kako bi nastavio putovanje.
Dok je još bio u San Hulijanu, Magelan je odlučio da pošalje jedan od svojih brodova kao prethodnicu u potragu za moreuzom. Posada Santiaga, mislila je da je uspjela u namjeri 3. maja kada su stigli do velikog zaliva, ali istraživanje je pokazalo da je to još jedno ušće rijeke. Mornari su ostali na tom mjestu tri nedelje, a kada su nastavili napredovanje bili su iznenađeni jakom olujom zbog koje se brod nasukao na kamenitu obalu. Na znatnoj udaljenosti od ostatka flote, bez namirnica i na ledenoj hladnoći, njihova situacija je bila loša. Na kraju su neki uspjeli da se vrate pješke u luku San Hulijan i Magelan im je naredio da krenu u potragu za ostalima, takođe kopnom.
24. avgusta nastavili su put ka jugu, ali su zbog nevremena ipak morali da se ponovo sklanjaju na nekoliko nedelja, gde su se mornari posvetili lovu i soljenju, sve dok se vrijeme nije popravilo.
Brodovi su napredovali ne gubeći iz vida obalu sve dok 21. oktobra, na 52º geografske širine, nisu ugledali rt. Obišavši ga, vidjeli su da se do horizonta pruža dubok kanal, bez vidljive granice. Kao što je ranije radio, Magelan je nekoliko dana ispitivao područje. Poslao je četiri broda da obiđu različite uvale i kanale, kako bi se uvjerio da u pitanju nije ušće rijeke. Ovoga puta brodovi su se vratili sa potvrdom kojoj se nadao: konačno su stigli do moreuza.
Lavirint kanala
Počele su da se javljaju poteškoće. Neki od mornara su zahtijevali da se vrate u Španiju kako bi okupili otporniju i bolje snabdjevenu posadu, ali je Magelanov odgovor bio je kategoričan. Flota je nastavila putovanje, među impresivnim pejzažima zelenih obala i planina prekrivenih snijegom. Italijan Antonio Pigafeta napisao je u svojoj hronici ekspedicije:”Vjerujem da na cijelom svijetu nema boljeg ili ljepšeg moreuza od ovog.“ Međutim, nakon 550 km, koje su prešli za 38 dana, suočili su se sa jakim strujama, talasima visokim nekoliko metara i poljima algi koja su se zaplela u kormila.
Ogromna dubina tjesnaca onemogućila je sidrenje, pa su mornari morali da uđu u lavirint kanala i prolaza. Osim toga, zadimljene vatre koje su noću vidjeli na obalama navele su ih da povjeruju kako u Ognjenoj zemlji postoje ljudožderska domorodačka plemena; iz tog razloga, Magelan je izdao naređenje da posada ostanu na brodu.
Kroz maglu, izbegavajući ostrva Evangelista, brodovi su uplovili u dugo očekivano Južno more, kome je Magelan zbog odsustva oluja i mirnih voda dao ime Tiho more. Ali kratko putovanje koje je portugalski kapetan zamislio pretvorilo se u beskrajno putovanje od tri meseca i dvadeset dana. Žeđ, glad i skorbut su mučili mornare dok konačno nisu stigli do Filipina. Tamo je Magelan pronašao svoju smrt.
Posle raznih incidenata, 9. septembra 1522. godine Molučka flota se vratila u Sevilju.
Izvor: National Geographi Srbija