Za svoga života, “ukleti pjesnik” Vladislav Petković Dis objavio je samo dvije knjige poezije — Utopljene duše i Mi čekamo cara, što zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike, pa i zbog dužine života od samo 37 godina. Ipak Dis zauzima istaknuto mjesto u srpskoj poeziji 20. vijeka, a njegove pjesme, među koiima je i “Pijanstvo” ulaze u svevremenu antologiju srpskog pjesništva.
Pijanstvo
Ne marim da pijem, al’ sam pijan često
u graji, bez druga, sam, kraj pune čaše,
zaboravim zemlju, zaboravim mesto
na kome se jadi i poroci zbraše.
Ne marim da pijem. Al’ kad priđe tako
svet mojih radosti, umoran, i moli
za mir, za spasenje, za smrt ili pak’o
ja se svemu smejem pa me sve i boli.
I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
ceo jedan život, i njime se kreće;
uzvik ga prolama: “Neće biti bolje,
nikad, nikad bolje, nikad biti neće.”
I ja žalim sebe. Meni nije dano
da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
oči plave, tople kao leto rano,
život u svetlosti bez mraka i studi.
I želeći da se zaklonim od srama
pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.