Antun Gustav Matoš jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika moderne i jedan od autora koji je snažno obilježio književnost s početka 20. vijeka. Njegovu poeziju odlikuju muzikalnost, simbolika i bogatstvo slikovitih motiva, a često je spajao prirodu, prolaznost i unutrašnja osjećanja u stihove izuzetne ljepote.
Pjesma “Notturno”, objavljena neposredno prije Matoševe smrti 1914. godine, smatra se jednim od najljepših primjera hrvatske moderne. Kroz zvuke, mirise i prizore mirne ljetnje noći pjesnik gradi atmosferu tišine i prolaznosti, ostavljajući čitaocu snažan utisak smirenosti i nostalgije.
Notturno
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvieća — miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebrn vir;
Težke oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.