Nad oblakom vije, golub ptica bijela,
s’ vrhova planina glečeri se tope,
snagom razvigora sam te poželjela,
pa očima srca, pratim tvoje stope.
Raspjevani vihor, zasipa me prahom,
i mirisom tvojim konture miluje,
u riznici duše zalaziš mi dahom,
i usnama čežnje, usne dodiriješ.
Je li Ti to Gospod, blagoslov svoj dao,
na krilima Sunca te si doletio,
ranjenu k’o srnu, brižno podigao,
toplinom svjetlosti svu me obavio.
Čežnjo moja tiha, nadamnom što bdiješ,
u liku Anđela, poznajem ti sjenu,
u njedrima mojim, plaho krila sviješ,
krunišući našu ljubav bezvremenu.
I opet sam srećna, ponovo se smijem,
i grlim te nježno nadom opijena,
u zapećku srca, beskrajem te krijem
ljubeći te strasno, kako ljubi žena . . .