Intimna lirika Olge Bergoljc, koja je impresivno odslikala njenu duboku povređenost i neprolaznu tugu za izgubljenom srećom, shvaćena ne samo kao izraz njene tragedije nego i tragedije ruskog naroda, objavljivana je bez političke cenzure tek pošto su nastali određeni demokratski procesi u Rusiji.
“Dim, magla”
Treća zona, vile – kraj negdašnjih bara,
stanica, peron, bor – ćutljivi ricar.
Dim, magla, u magli žica razgovara,
skrivena negde, razgovara žica.
Tu je nekad bio dečji logor – sama
radost na polju u titranju bôjâ…
Svu u maslačcima, svu u zastavama,
kako sam te volela, zemljo moja!
A danas je to – front. Sto i koji metar
do onog koji me cilja preko hica.
No danas je mirno. Čak ni ćuva vetra
nema. I zato – lako bruji žica.
Bruji, bruji žica u maglenoj tami…
Svetla, skrivena, pevaj, pevaj samo!
O, kako ti plačeš, raduješ se, mamiš, –
ko ti to kaza šta je ovo sa mnom?
Ja sam ovog dana radosna do žarkog
bola – a ne znam ni sama od čega.
Srce bije novom i voljom i snagom,
rascvetom svojim i rascvetom svega!
Ja znam: smrti nema – gde je taj njen zaklon
otkud se krade da udavi sporo?
Život će da blesne i da prsne naglo
kô struna koju puni snažno oro.
… Kako je večeras tu, na frontu, tiho.
A iz razvaline, uz dimnjak uznesen,
diže se uzani mesec nad vidikom,
seoski mladi i lukavi mesec.
I bruji u magli žica, tako bruji, –
za veliku se radost žica moli…
Svu u rđi rana, svu u vreloj struji,
ja tebe, zemljo, volim, ja te volim!