Na hiljadu i osme stotine,
Osamdeset i prve godine,
Junaci se na Cetinje kupe,
Da proslave dan pobjede skupe,
Crne Gore i slobode njene,
Okupane u krvi stijene!
Pa na ovo istorijsko mjesto,
Vesele se i skupljaju često!
Knjaz Nikola, stao pred Biljardu,
Pa pozdravlja vojsku i paradu!
Onda ode slušat sa balkona
Strašni odjek topova i zvona,
Vidi narod pliva u veselje,
Davne mu se ispunile želje,
Zadovoljan po svršenu činu,
Na prijesto ode i počinu!
U razgovor pitaše knjeginju,
,,Kad si danas bila na Cetinju
Posmatrala vježbe i parade,
Koje mladi Crnogorci rade
Kako ti se svetkovina sviđe?
Šta najljepše na Cetinju viđe?”
No knjeginja knjazu odgovara,
Ka da zbori sa vrata oltara!
,, Gledala sam gardu i paradu
Divne momke ,u divnom gradu:
Oficire po svemu delije,
Pod komandom Plamenca Ilije,
Trepti mladost oružje u srma,
Obilića Poljana se drma,
Ržu konji ko tmurni oblaci
Ka sokoli klikuju junaci
Sa visokog Orlovoga krša,
Zastava se Kosovska leprša!
Silan narod u polje se slega,
Divno ruho narodno na njega,
Zetsko kolo i Crmničko oro,
Igra,pjeva, odliježe gora,
Vesele se i mladi i stari,
A pucaju bistri dževerdari!
Drugi tamo igraju se plovke,
Treći biju nišan iz moskovke,
Bacaju se kamena po strani,
A preskaču konji osedlani,
Dvojenice i svirale lake,
Izvijaju melodije svake,dži
Zvona ječe sa svete Gospođe,
Dan mi ovi za čas jedan prođe!
Strani gosti koji kod nas žive,
Siromašnom bogatstvu se dive!
Željeli bi takvu tradiciju,
Da imaju u svoju naciju.
Sve prekrasno pogledati bješe.
Ali ništa ne ugledah ljepše,
Crnogorca ,niti kakvog stranca
OD KONTIĆA RADOJA NA VRANCA,
Da je rođen u stare vaktove,
Marko bi ga zvao u svatove,
Kao Relju svoga pobratima
Da mu barjak nosi pred svatima!
Da ga vidi duždeva supruga
Svojega bi ukorila druga,
Sa ljepotom crnogorskog džina,
I gorska bi vila iz planina,
Odrekla se krila i oblaka,
Rad ljepote nekakvog junaka!
Pobjegla bi za njim iz svijeta
Gdje maj vječno u prirodi cvjeta
Gdje surova ne dolazi zima
Da proljeću ljepotu uzima!”